Maštamo li svi o sretnoj vezi i priželjkujemo pri tom da traje zauvijek? I kada stvarnost pokaže drugačije, borimo li se i dalje ostati zarobljeni u lošim odnosima, vezama koje nas ne usrećuju i s partnerima koji nam ne pružaju ono što zaslužujemo? Koliko je zaista teško prihvatiti da partner koga smo odabrali nije ono o čemu smo sanjali ili nije ispunio naša očekivanja? I pitamo li se, treba li odustati ili uvjeriti sebe da će se naš odnos ili naš partner promijeniti?
Pričajući sa svojim klijentima, a i iz vlastitih iskustava zaključila sam da ono što nas najviše sputava kod prekida su strahovi. Iako, u većini slučajeva, itekako dobro znamo da nismo sretni, da od odnosa u kojem smo „zapeli“ nemamo ništa, ili vrlo malo, no ipak ostajemo. „Guramo“ dalje nadajući se da će se nešto promijeniti, da će se naš parnter jedno jutro probuditi i, nekim čudom, reći sve ono što smo željeli ćuti zadnjih nekoliko godina, ili da će konačno reći oprosti za riječi i stvari kojima nas je povrijedio, a onda se, u stvari, mi probudimo i shvatimo kako to uvijek izostane. Usprkos svemu tome, nada umire posljednja i ponovno odlučujemo ostati i pokušati još jednom.
Najčešći strahovi koje prolazimo kada razmišljamo o prekidu i zbog kojih se teško odlučujemo na odlazak iz veze u kojoj nismo sretni su;
1. Strah od promjene
2. Strah od grižnje savjesti
3. Strah od toga što će okolina reći
4. Strah da ćemo ostati sami
5. Strah da više nećemo moći ostvariti novu vezu
6. Strah od priznanja da nismo uvijek u pravu
7. Strah od suočavanja sa samim sobom
Kada smo duže vrijeme nesretni i nezadovoljni i kada osvijestimo svoj unutarnji glas da želimo izaći iz te veze, kreću preispitivanja i analize razloga zbog kojih bi trebalo ostati i razloga zbog kojih bi trebalo otići. Počinju se javljati strahovi, odnosno blokade zbog kojih prečesto ostajemo zarobljeni u odnosima koji nas ne podržavaju. Prvi strah koji se pojavljuje je strah od promjene, od onog nepoznatog što nas čeka izvan naše veze i odnosa, gdje ostajemo sami sa sobom i u prvim trenucima javlja se kao osjećaj nesigurnosti, nepovjerenja u sebe, da ne možemo sami i da nismo dovoljno jaki nastaviti dalje bez partnera s kojim više nismo sretni i usklađeni.
Ono što osjećamo je i strah od grižnje savjesti, jesmo li mi krivi, jesmo li mogli bilo što učiniti drugačije ili da li se možda ipak nešto još može popraviti. Često si postavljamo pitanje i da li je moguće da nismo bili uvijek u pravu. Kada konačno stavimo činjenice ispred svega, javlja se i pritisak okoline, pogotovo kod dugih veza, što će reći prijatelji, roditelji, kako objasniti, što reći, kako se opravdati. Pri tome zaboravljamo činjenicu da nitko osim nas samih ne živi naš život i da mišljenja drugih neće promijeniti niti popraviti ono što se događa u našim privatnim životima i našim vezama i da ti drugi koji se uvijek nađu dati savjete i mišljenja nisu s nama u našoj vezi i ne znaju što proživljavamo i na koji način. Sa druge strane tu je i strah od samoće, od toga da više nećemo moći voljeti i biti voljeni, da nećemo biti sposobni ostvariti novu vezu, strah je koji gradimo na uvjerenjima da nismo dovoljno dobri, da smo „živi“ samo ako nas netko drugi voli i prihvaća ili da ne vrijedimo ako nismo u vezi.
A sve su to samo izgovori kojima sami sebi prikrivamo činjenicu da ovo u čemu smo nije dobro i da svakoga dana uviđamo kako veza u kojoj smo ne ide nikuda niti nam više donosi bilo što dobroga.
Ono što nas još drži je u stvari navika bez koje smatramo da ne možemo dalje. Navikli smo na takav način funkcioniranja i često potpuno automatski pristajemo na manje od onoga što nam je potrebno i što zaslužujemo. I na kraju dolazimo do straha od samoga sebe, od suoćavanja da se trebamo osloniti sami na sebe, da si trebamo postati važni, da trebamo voljeti i prihvaćati sebe i ono najvažnije prihvatiti sebe da ponekad uspijemo, a ponekad naučimo, i da sve što smo činili u vezi činili smo u najboljoj namjeri i sa svim onim znanjima, iskustvima i osjećajima koje smo u tim trenucima imali. I da smo znali i mogli drugačije, sigurno bi bilo drugačije. Treba pokušati prihvatiti da postoje odnosi koji se trebaju završiti onoga trenutka kada nas više ne ispunjavaju, kada nas više unesrećuju nego usrećuju, kada je više suza nego smijeha, kada se ne osjećamo voljeni, podržavani i shvaćeni i kada dođe trenutak da kažemo sada je dosta, zahvalimo se i krenemo dalje.
Nije lako prekinuti veze, pogotovo one koje traju dugo, u kojima smo puno toga prošli, u kojima smo skupa padali i skupa ustajali, bili jedni drugima važni i na prvome mjestu, no kada i u takvim vezama dođe do trenutka kada više nema ljubavi, razumijevanja i podrške i svaki novi dan ne pokazuje da će biti bolje već da smo sve dalje od onoga koga smo željeli cijeli život imati kraj sebe, tada treba naći snage i načina biti iskreni, čvrsti i odlučni, i usprkos svim strahovima, reći da je došao trenutak kada dalje moramo krenuti sami. Kada pogledate oko sebe, svi smo mi barem jednom u životu bili ostavljeni ili smo ostavljali, no ono što je važno je da to činimo zbog sebe, jer ne možemo mijenjati nikoga niti očekivati da će se netko promijeniti radi nas, kao niti da će netko drugi nešto promijeniti u nama pa da pristanemo ili prihvatimo ono što, u dubini duše, znamo da nije dobro za nas. Ako vam je i dalje teško suočiti se sa činjenicom da ste u lošoj vezi i da je tako lakše, nego izaći iz nje, upitajte se da li bi svom najboljem prijatelju savjetovali da ostane tamo gdje je svakoga dana sve nesretniji, tužniji i dalje od radosti i ljubavi koju zaslužuje.
Upitajte se – kada bi jako voljeli i cijenili sebe, da li bi ostali u vezi u kojoj ste učinili i dali sve, a i dalje niste sretni?
info@lakoca-zivljenja.hr
Foto: Bridget Jones’s Diary Facebook
Foto: Blue Valentine, The Break Up
