Donald Weber
Tema natječaja ovogodišnjeg festival Organ vida je ‘Otkrivanja’ te je glavna istoimena izložba svečano otvorena u Francuskom paviljonu 13. rujna. Finalisti koji su u Francuskom paviljonu predstavili svoje radove su Kirill Golovchenko (Njemačka), Gidon Levin (Izrael), Maria Sturm i Cemre Yeşil (Njemačka/Turska), Andrea i Magda (Italija/Francuska), Anne Müchler i Nico Schmitz (Njemačka), Mario Brand (Njemačka), Qian Zhao (Kina), M. Scott Brauer (SAD), Michal Siarek (Poljska) i Pierre Liebaert (Belgija).
No, iako su izloženi odlični i zanimljivi radovi, odlučili smo ovaj put razgovarati s nekim od članova žirija kojeg čine stvarno značajna imena: Louise Clements (UK), Lea Vene (Hrvatska), Simon Norfolk (UK), Phillip Toledano (SAD), Donald Weber (Kanada) i Gillian Wearing (UK). Tako smo jučer, u petak 16. rujna, pred Zagrebačkim plesnim centrom, nešto prije 19 sati, taman prije početka njegovog razgovora i predstavljanja uspjeli ‘uloviti’ malo vremena kako bismo porazgovarali s jednim od članova žirija, fotografom Donaldom Weberom.
Ukrajina, ‘Fast forward fashion from the trunk of a car’
Prateći Vaš rad… što ste sve do sada radili, Vaše sudjelovanje na festivalu kao član žirija, no kao i voditelj radionice, djelujete kao osoba koja voli poučavati, prenositi svoje znanje te da Vam je edukacija jako bitan faktor u profesionalnom životu…
Da, edukacija je stalni dio mene. Trenutno radim i kao profesor na Kraljevskoj akademiji u Nizozemskoj tako da je akademsko poučavanje, uz ono vaninstitucionalno postalo dio mojeg zvanja. No, ne vidim razliku, i ne činim ju, između poučavanja na fakultetu i mojeg sudjelovanja na ovakvim manifestacijama te vodeći radionice.
Na kraju, radionice su jako dobar kanal jer u kratkoj, dinamičnoj formi poučavanja prenosite znanje, dok je akademsko poučavanje posve suprotan kanal te je perspektiva kao poučavatelja posve drugačija. No, ono što volim kod Akademije jest da imam priliku poučavati mlađe studente na prvim godinama studija te iste te na završetku studija i mogu vidjeti njihov napredak i u kojem smjeru se njihov umjetnički put razvijao i kako su ga otkrili.
Ukrajina, ‘Fast forward fashion from the trunk of a car’
Moja majka se jednom obrecnula na mene da zašto ‘odajem’ svoje iskustvo i stečeno znanje na radionicama pisanja projekata za financiranje, kao ova koju sam držao na Festivalu dva dana, zašto sve što sam teškom mukom sam saznao i naučio tako ‘olako’ dijelim dalje? No, odgovorio sam joj da nitko nije ja, da nikome zapravo ne dajem ‘recept’ kako dobiti sredstva za projekt, već im pomažem da nađu svoj put i svoj glas, pomažem im steći perspektivu u radu.
Pročitala sam da ne volite posjećivati galerije, muzeje i izložbe… Zašto? Posebno kada i sami izlažete na raznim manifestacijama i festivalima kao što je Organ vida?
Da, ne volim! No, pod galerije mislim na izložbu u galeriji u Chelsea u New Yorku… Znate što pod time mislim – na bijeli, sterilni, čisti kvadratni prostor otvoren i koji prima samo odabranu publiku. Prostor koji je elitistički, koji je tu za kolekcionare.
Ukrajina, ‘Fast forward fashion from the trunk of a car’
Mislim da se ideja treba vidjeti u svojem cijelom kontekstu. Postav od nekoliko velikih fotografija, izdvojenih iz konteksta, stavljenih u prostor da bi ih samo nekolicina odabranih vidjela nije nešto što smatram da je najbolji način prezentacije rada. No, povijesne muzeje i slične tematske muzeje i galerije volim posjetiti. Mislim da su festivali odličan način pokazivanja rada i da sva energija koja se stvori oko takvih manifestacija je najbolji način privlačenja posjetitelja da vidi rad i čuje umjetnika. Sumnjam da bi slučajni prolaznik ušao u elitnu galeriju. No, na festival bi.
Zanima me Vaš posljednji projekt War Sand… obzirom da gostujete u zemlji koja je još uvijek prilično definirana i određena prošlim ratom. Pretražujući Internet i čitajući opise projekta na web stranicama naišla sam na nekoliko kontradiktornih rečenica zbog kojih bih Vas molila da pobliže objasnite o čemu se u projektu točno radi…
Uf, to je problem s radom kada ga krenete dijeliti s publikom, svijetom, a on još nije gotov! Te rečenice moram izmijeniti. U vremenu nastajanja opis rada na web stranici odgovara tadašnjem stanju stvari. No, zapravo sada vidim da sam napravio projekt iniciran pričama svojeg djeda koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. Obrađujem događaj Dana D i kako mi kao ljudi kada odmičemo kroz vrijeme od (tog) povijesnog događaja događaju dajemo smisao i kako ga interpretiramo. Proučavao sam krajolik, čak mikroskopom pijesak na lokaciji, holivudske filmove i razne naprave kojima se povezujemo uz taj povijesni događaj. Zapravo se radi o fragmentiranju sjećanja kroz vrijeme.
Ukrajina, ‘Fast forward fashion from the trunk of a car’
Kroz koje vrijeme možemo očekivati kraj projekta, knjigu?
Skoro je gotovo. Prošlo je tri i pol godine. Završio sam sva snimanja. Ostao je dizajn i finese… Knjiga izlazi (nadam se) svibnja sljedeće godine i moći će se nabaviti, ako ne kroz redovite nakladničke i on line kanale, putem moje web stranice.
Da se za kraj vratimo na Vaše radionice… Znate li što se dešava s polaznicima radionica koji su nakon nje ‘upogonili’ svoje novo stečeno znanje i dobili financiranje za projekt? Jave li Vam se ikad naknadno?
Da, kako da ne! Znaju se javiti, zahvaliti e-mailom… Uvijek se pitam što zapravo očekuju kada pristupe radionici, no uskoro saznaju da se ne radi o svladavanju određenih koraka kako bi se neki uzorak praktičnog znanja naučio, već se radi o pronalaženju vlastitog udijela u samoj stvari. Drago mi je saznati da su to neki i uspjeli.
Ukrajina, ‘Fast forward fashion from the trunk of a car’
Foto: Donald Weber
