Odavno me drži fascinacija napuštenim prostorima, prepuštenim zaboravu. Sve je počelo u ljeto 1997., u Makarskoj, kad sam, na užas sestrični koje sam natjerala da idu sa mnom, provalila u tada napušteni i devastirani hotel “Osejava”. Međutim, tek sam prije nekoliko godina otkrila da to moje “provaljivanje” ima i svoje ime: urban exploration iliti ga urbano istraživanje, te sam počela i pratiti neke urbane istraživače.
Među uglavnom muškim avanturistima, posebno mi je zapala za oko djevojka nevjerojatnog fotografskog senzibiliteta, Zagrepčanka Nela Laptoš. Ona u svoje priče s napuštenih lokacija, koje objavljuje na Facebook stranici “Abandoned Croatia”, unosi iznimnu toplinu, zapravo djelić ženske duše… Za potrebe ovoga intervjua zaputile smo se “u nepoznato”, kako bismo porazgovarale o strasti koju dijelimo, te kako bi mi pokazala kako to izgleda iz prve ruke. Naišle smo na napušteni dvorac, okružen zamrznutom močvarom, i grmljem posutim injem. Nismo se mogle oteti sveprisutnom dojmu mističnosti i bajkovitosti ovoga mjesta, a rezutat naše male avanture su divne fotografije i priča o neobičnoj strasti simpatične mlade žene…
Odakle ideja o istraživanju napuštenih mjesta? Kako je sve skupa krenulo?
Za razliku od velikog broja ljudi koji fotoaparatom hvataju lijepu stranu svoje zemlje, moja strast ipak je malo drugačija – usmjerena je na neobična okruženja koja polako nestaju i padaju u zaborav. Oduvijek sam bila zaintrigirana tim strukturama nad kojima čovjek nije intervenirao duži niz godina, koji svjedoče o drugačijim načinima života od onih na koje smo danas navikli. Za mene to nisu puste ruševine već netaknuti sklad koji krije ljepotu. Kao pokušaj da se sve te priče i uspomene, koje polako blijede pod težinom vremena, još koji tren zadrže na životu, odlučila sam kreirati stanicu na kojoj objavljujem fotografije zapuštenih i napuštenih prostora. Iako su ta mjesta itekako vidljiva, danas ih zaobilazimo, ignoriramo i gledamo na njih kao sramotu. Brojni primjeri kulturnog blaga već su nepovratno izgubljeni, a kako stvari sada stoje pridružit će im se još mnogi.
Kako je sve krenulo ne znam ni sama, čini mi se da je taj osjećaj oduvijek u meni, primjećivala sam takve prostore gdje god bih išla. Uz to krenulo je i fotografiranje, u početku loša fotografska oprema što me dosta ograničavao u tehničkom aspektu. S vremenom sam kupila DSLR fotoaparat, počela učiti o fotografiji, intenzivnije istraživati, stekla više iskustva i ne vidim se kako stajem. Mislim da sam prve fotografije „uhvatila“ u hotelskom naselju Haludovo na otoku Krku. To je bio ulazak u jedan posve drugačiji svijet – sjećam se da mi je srce tuklo kao ludo. U to vrijeme nije mi bilo poznato da postoji neki pojedinac ili zajednica koji se bave sličnim hobijem, zapravo, mislila da sam jedina na svijetu koju privlače ovi neobični prostori. S vremenom, toj strasti otkrila sam i ime – urbano istraživanje.
Što te najviše fascinira kod objekata koji su nekad vrvjeli životom, a danas zjape prazni? Što ti govore ti objekti?
Volim osjetiti energiju tih prostora, katkad su nevjerojatno tihi i umirujući u često gusto naseljenom i bučnom gradu. Nešto je nevjerojatno privlačno u tim prostorima, svjedoče o protoku vremena i učinku prirode na strukture koje se više ne održavaju. Stvari postaju još zanimljivije kada naučite nešto o povijesti i okolnostima koje su se tu odvijale. Kako bih usporedila nekadašnji život i današnje odsustvo tog života, uz svoje fotografije često priložim i arhivske fotografije. Zbilja je teško zamisliti kako je nekoć potpuno devastiran prostor izgledao.
Nailazim na mnogo stvari koje su u današnje vrijeme potpuno zaboravljene ili ih je teško pronaći jer su zamijenjene novim tehnologijama, kao da sam ušla u svojevrstan muzej. Fascinantno je kako su sva ta mjesta nekoć prštala životom, a sad je sve pretvoreno u pustoš i tišinu. Moje fotografije samo su sjena nekadašnjeg sjaja kojeg su ti objekti imali.
Kako pronalaziš lokacije i koje vrste lokacija te najviše zanimaju?
Uvijek držim oči širom otvorene u potrazi za novim lokacijama, gdje god da se nalazim. U pozadini mog rada mnogo je ljubavi, truda, istraživanja, njuškanja, a izvori su mi razni – Internet, knjige, članci, ljudi. Mnoge lokacije otkrila sam sasvim slučajno, na putu ili u šetnji gradom, dovoljno je bilo promijeniti uobičajenu rutu.
Lokacije koje odabirem za fotografiranje su one u kojima čovjek nije intervenirao duži niz godina, drugih pravila nema – bio to velebni dvorac, stara tvornica, škola, hotel, bolnica ili pak obična kuća.
Koliko istražuješ o pojedinoj lokaciji prije nego li dođeš tamo?
Prije odlaska na lokaciju napravim malo istraživanje te pokušam pronaći informacije koje bi mi pomogle da bolje razumijem okolnosti i život na tom području. Ponekad je teško doći do bilo kakvih informacija. Upravo imam jednu takvu priču s posljednje lokacije na kojoj sam bila. O lokaciji sam znala vrlo malo, samo osnovne informacije o arhitektu, godini i stilu gradnje. No nakon zadnjeg posjeta i objavljene fotografije, javila mi se njena nekadašnja stanarka. Ispričala mi je detalje o svom životu tamo i ponešto o tom objektu. Upravo ovo je nešto što uvijek govorim da mjesto u potpunosti ne upoznamo kada znamo povijest koju pronalazimo u knjigama o bogatima i slavnima, nego i onu drugu, neispričanu povijest običnih ljudi.
Što je najčudnije/najluđe/najopasnije što ti se dogodilo prilikom posjete nekom objektu?
Bilo je tu susreta sa zaštitarima, policijom, beskućnicima, ali sve je prošlo u redu i srećom nisam imala nekih posebno loših iskustava. Mnogo je tu stvari koje ne prikazujem, ipak, trudim se izvući ono lijepo u svim tim zdanjima. Mnogo puta sam se znala skameniti od straha – lupanja, pucketanja, škripanja, ali primijetila sam da sam svakim posjetom i iskustvom više, izgradila i veću razinu tolerancije. Sama istraživanja sa sobom donose mnoge opasnosti – svaki korak potrebno je biti na oprezu. Kada smo zaokupljeni fotografiranjem lako možemo zaboraviti da hodamo po nestabilnoj površini ili da stojimo ispod oštećenog krova. Sada kada usporedim svoje početke i sebe danas, čini mi se da sam spremna puno više riskirati za dobru fotografiju.
Da li su te inspirirali neki urbani istraživači ili fotografi u tvom radu?
U svijetu ima dosta sličnih projekata koje pratim. Postoji mnogo talentiranih fotografa čiji rad iznimno cijenim i itekako me inspiriraju. Interesantno je vidjeti kakve sve arhitekture stoje prepuštene zubu vremenu na drugim krajevima svijeta.
Koji su ti daljnji planovi? Postoji li neka ultimativna lokacija koju bi voljela posjetiti?
Velik je broj lokacija koje imam u planu posjetiti, a zasigurno ih je i mnogo za koje ću tek saznati. Kada bi to okolnosti uvjetovale, voljela bih svoja istraživanja proširiti i izvan Hrvatske. Velika želja mi je obići dvorce Belgije i vile diljem Italije.
Foto: Abandoned Croatia, Nela Laptoš
