Klasični psihički simptomi prve trudnoće – iščekivanje, uzbuđenje, strah, neznanje… ne nužno tim redoslijedom.
Koliko god se nekad činilo dugačko, nije priroda bez razloga uredila da trudnoća traje 9 mjeseci, to je taman vremena za pripremu – prvo za navikavanje na činjenicu da nosiš još nekoga u svom trbuhu, zatim na odrađivanje krucijalnih pregleda u samom startu i strepnju je li sve u redu, a kada se već lagano uhodaš, promatraš brzorastući trbuh i kuckanje iznutra, počneš razmišljati o tome što te čeka.Društvene mreže, forumi, iskustva različitih žena. Svaka mama ima svoju priču.
Pa sam tako i ja krenula u istraživanje kako je to biti mama. Odjednom se otvorio novi niz tema u mom životu o kojima ništa nisam znala. Na stotine pojmova, metoda, kombinacija – filozofija od svega. Navodno čaj od listova maline olakšava porod a smije se piti tek pred kraj trudnoće – obišli smo pola grada da ga pronađemo. A čaj od piskavice je super za grčeve. I kim. I trešnjine koštice za masažu trbuščića. Treba se dobro pripremiti jer grčevi znaju biti strašni, kažu mame koje su to prošle. Zašto mi trebaju mrežaste gaće u bolnici i što je to benkica? A body-benkica? Zvuči kao dekica ali ispostavilo se da nije. A švedske pelene?
Da budem prava štreberica i odmah kupim adaptirano, za svaki slučaj? Ako da, koje? Iskustva su različita. Anina beba od mlijeka XX nije imala probavu danima, a Majinoj bebi je to jedino odgovaralo. Katarinina curica dobila je alergijsku reakciju na XY mlijeko i završili su na hitnoj. Ma možda bolje da ne kupujem ništa, pa ako će baš trebati zvat ću pedijatra za preporuku. Ili da pitam patronažnu? Ili možda da vidim sa svojom sestrom, ako je njenom djetetu pasalo mlijeko XY vjerojatno će i mome, ipak su rođaci. Ili??
Tisuću iskustava i još više rasprava. Dok ne stvoriš vlastito, izgubljen si u svemiru mama koje su to već odradile i jako sam im svima zavidjela na tome. Kako je vrijeme prolazilo razum je polako nadvladao paniku pa sam počela filtrirati informacije i zapisivati sve što mi se činilo logičnim. Po prirodi nisam perfekcionist pa sam si pripremila samo ono što mi se učinilo nužnim, a za sve ostalo sam odlučila da ćemo nabaviti u slučaju potrebe. Nisam pogriješila. No, ono što mi je najviše pomoglo da dođem u fazu „smireno ičekujem bebu“ su nepoznate žene sa svih strana svijeta. Zvuči čudno, ali točno je tako bilo. Moje nove prijateljice, moj Google, moje mame iz kvarta – one su sve u jednom. Oformiti jednu grupu od 15-ak žena kojima je termin poroda „tu negdje“, a koje se slažu i druže, zvuči ambiciozno, pomalo i utopijski. Našle smo se na forumu, kamo sam zalutala u potrazi za odgovorima iz faze „panično se bojim i ništa ne razumijem“.
Kada sam shvatila da nas ima još takvih, sve je postalo lakše. Bilo je tu novopečenih trudnica poput mene, ali i iskusnih mama koje uvijek imaju odgovor na svako pitanje. Odgovor potkrijepljen iskustvom i savjetom. One su bile tu da pitaju kako je prošao pregled, one su mi objasnile razliku benkice i body benkice, i one su mi rekle gdje da kupim mrežaste jednokratne gaće koje su must have u bolnici. Počele smo se družiti i uživo, mjerkajući si trbuščiće i obilazeći dućane s dječjom robicom. Kad sam tri dana prije poroda čula dijagnozu „višak plodne vode“, nisam panično išla guglati već sam prvo njih pitala o čemu se radi i smirila se kad sam saznala da se ne trebam brinuti zbog toga. Kako smo sve rodile u mjesec-dva razlike, čim su nam djeca ojačala dovoljno za šetnje, počeli smo se nalaziti kolektivno, okupirale smo parkove na Bundeku, staze na Jarunu, shopping centre kad je vani kišilo, i razmjenjivale iskustva oko dojenja, grčeva, nosiljki, alergija, pelena… Sve što mi je trebalo uvijek sam prvo pitala svoje „cure iz grupe“.
Zajedno smo prošle sve dječje faze, od početaka dohrane, prvih koraka, problema s uspavljivanjem, Terrible two faze, vrtićkih adaptacija… Proslavile smo skupa s muževima i djecom njihov prvi rođendan i uvijek bile tu jedna za drugu. Ono što sam naučila od mojih cura iz grupe neprocjenjivo je. I tu ne mislim na operativni dio manevriranja s bebama. Taj dijapazon različitosti nisam mogla upoznati nigdje drugdje, i još se pitam kako smo se tako našle, i ostale. Naučila sam da je svako dijete različito i posebno. Neke mame su isključivo dojile, neke nisu smjele dojiti, neke pak nisu htjele.. Neke bebe nisu htjele ni čuti za dojenje, a neke su bile pravi ”cicoljupci”. Kada se koja beba okrenula na bok, na trbuh, kad je koja počela samostalno sjediti, puzati, hodati… Neki nisu uopće puzali a neki su prohodali s deset mjeseci. Neke bebe su morale ići na vježbe radi poteškoća pri porodu, neke su bile izuzetno motorički razvijene.
Neke mame su skinule sve kile odmah nakon poroda, a nekima nije išlo tako brzo. Prošli smo zajedno padove s previjalica i kauča, obične viroze i teže upale pluća, posjećivale se u bolnicama i svo to vrijeme upijale iskustva iz prve ruke i učile, učile…
Naučila sam da svaka mama radi ono najbolje za vlastito dijete iako to nekad na prvu ne djeluje tako. I zato ne treba osuđivati, nikoga i nikada. Naučila sam više nego ikad prije poštovati različitosti jer se nikad nisam susrela s toliko različitih priča na jednom mjestu. Naučila sam da je svako dijete individua u svom rastu i napretku i da bilo kakva usporedba s drugima samo stvara pritisak i nervozu. Naučila sam i da svako dijete ima svoje faze koje znaju biti zahtjevne (pokazalo se, naime, da Terrible two faza postoji i kao Terrible One i Three), ali i da sve faze kako dođu tako i prođu.
Naučila sam i odakle ću dobiti najbolje domaće sokove i marmelade, tko će mi napraviti najljepši adventski vijenac i tko će mi nabaviti živin toplomjer jer samo njemu vjerujem. Danas, tri godine nakon, moje cure i dalje su tu. Neki odnosi pretvorili su se u prava prijateljstva, naša djeca se druže, a u grupi se s uzbuđenjem prati moja druga trudnoća i iščekuje nova beba. U moru rasprava na društvenim mrežama gdje se lako dobije dojam da je žena ženi vuk, ja sam imala sreće i stekla prijateljice za cijeli život – pravo bogatstvo!
Tekst: Dina Rajić
Foto: Rajna Raguž
