‘Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.’ – riječi su to slavnog kolumbijskog pisca, novinara, izdavača i političkog aktivista, Gabriela Garcíe Márqueza, kojemu se danas navršava godina dana kako nas je napustio. Proživio je gospodin García Márquez zavidno dugih i zavidno produktivnih 87 godina. Kako ih je proživio? E, za to ćemo morati zaviriti u njegova djela…
Osebujni je gospodin pisao puno, detaljno, strastveno i predano. Tako sam ga ja i čitala. Pročitala sam gotovo sve do čega sam ovdje kod nas mogla doći (skrušeno priznajem da “General u svom labirintu” nisam dočitala, oh mea culpa). Iščitavala sam ga predano, detaljno, strastveno, očarana u potpunosti ljepotom pisane riječi velikog pisca.
Započela sam sa “Sto godina samoće”, nevjerojatnom pričom o sudbini obitelji Buendía i povijesti mitskog sela Maconda. Ovo remek djelo postmodernističkog stila pisanja putovanje je poviješću jedne obitelji, začinjeno romantikom i ljubavlju, ironijom, suzama i ratovima. Osamnaest je mjeseci svakodnevno Márquez mahnito pisao ovaj biser, ne mičući se iz svoje radne sobe, pušeći stotine cigareta i dovevši svoju obitelj na sam rub bankrota. U ovo je djelo utkao cijelog sebe, a mene zauvijek osvojio.
Zatim sam se bacila na “Ljubav u doba kolere”, priču o ljubavi Florentina Arize, koji je pune pedeset i tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana čekao romantično krstarenje rijekom, u društvu svoje nikad prežaljene ljubavi, Fermine Daze. Ljubav dvoje staraca opisana je u svom najnevjerojatnijem, najiskrenijem i apsolutno najluđem obliku.
Zatim su kroz moj život prošli i “Dvanaest hodočasnika”, “Sjećanja na moje tužne kurve”, “O ljubavi i drugim nečistim silama”, “Pukovniku nema tko da piše”…
García Márquez uveo nas je u nezaboravan svijet Južne Amerike. Ona se u njegovim pričama činila kao neko nevjerojatno mitsko mjesto, toliko drugačije od našeg, tako često sivog i tako često (pre)običnog svijeta. Jer je svijet u njegovim pričama bio prepun čudnovatih događaja, duhova i predosjećaja, konja koji žive sto godina, liječnika što uskrisuju mrtvace, autoritativnih pukovnika, dominantih matrona, strastvenih ljubavnika, letećih tepiha, vanbračne djece, kurvi i časnih sestara, svodnika i svećenika, luđaka i genijalaca… Jednako briljantan u velikim formama, na stotinama stranica, kao i u kratkim pričama, pisao je predivne, bogate rečenice, koje smo čitali i citirali s oduševljenjem. Svojim je pisanjem postigao ono što je malo kome pošlo za rukom. Naime, uspio je da ga hvali kritika, a obožava publika. Pokupio je nebrojene književne nagrade, a 1982. i prestižnu Nobelovu nagradu za književnost. S druge strane, Marquezova su djela prevedena na desetke jezika, a prodana u milijunima primjeraka diljem svijeta. Mislim da ne postoji ozbiljan čitatelj, koji na svom popisu knjiga, koje bi ponio na pusti otok nema barem jedno Marquezovo djelo!
I kad sam iščitala gotovo sve i dovoljno se načudila tom markezovskom fantastičnom imaginariju, naišla sam na njegovu autobiografiju, “Živjeti da bi se pripovijedalo”. Na 378 gusto pisanih stranica čupavi je gospodin opisao svoje djetinjstvo i mladost, zapravo prvih dvadesetak godina svoga života. Prvih osam godina života mali je Gabriel živio s djedom i bakom po majci. Osebujni djed pukovnik, i praznovjerna baka, udubljena u sudbinske znakove, poruke i duhove, ostavili su toliko dubok trag na dječaku, da je, prema vlastitom priznanju, gotovo svekoliko njegovo pisanje bilo obojeno vremenom provedenim s njima. Baka i djed, stogodišnje tetke u crnini, majka koja drži sve konce mnogobrojne obitelji u svojim rukama, sestra koja jede zemlju, rođakinja koja neobjašnjivo umire od čini i uroka, putovanja riječnim brodovima čiji kapetani “nikada nisu spavali sami u svojim kraljevskim kabinama”, prijatelji književnici, novinari, potomci cirkuskih bacača noževa, stanovnici mitske La Sierpe, koji su navodno imali magičnu molitvu za svaku životnu situaciju, djedova i očeva vanbračna djeca, i još mnogo toga otkriva se na stranicama sjajne autobiografije velikog pisca. Čak je i taj mitski Macondo bio zapravo ime plantaže banana, pored koje je često prolazio s djedom, čudeći se “pjesničkom odjeku” toga imena.
I tek mi je tada sve postalo kristalno jasno. Sve ono o čemu je García Márquez tolike godine pisao, sve ono čemu smo se mi čudili i što smo tako prepametno nazivali magijskim realizmom, bila je zapravo – gola istina. Iz vizure te spoznaje više me ne iznenađuje to što pisac nije pristajao na etiketiranje svojih djela tim magijskim realizmom. Za njega evidentno nije bilo puno magijskog i neobičnog u svim tim čudesima, koja je tako suvereno iznosio na papir. Za njega su ta čudesa bila itekako stvarna i sastavni dio njegovog života.
Na kraju, sigurna sam da je brkati gospodin pronašao svoj Macondo, tamo negdje gore, među oblacima. I sigurna sam da i tamo pripovijeda širokom auditoriju. Jer Gabriel García Márquez živio je svoje priče, svoja čuda, uronjen u nepresušnu maštu. A to nipošto ne može zaustaviti neka tričarija, poput tako dosadne i tako predvidive smrti.
Foto: Getty Images, Facebook
