Budistički hramovi, netaknuta čuda prirode, fina hrana i nevjerojatna gostoljubivost samo su neke karateristike ove čudesne zemlje. Unatoč vladavini vojne hunte i dugogodišnjoj izolaciji od ostatka svijeta Burma je domovina nevjerojatno srdačnih, neiskvarenih i pristupačnih ljudi. Turisti su ovdje rijetka vrsta koju, uvijek nasmijani, Burmanci fotografiraju i tretiraju poput filmskih zvijezda. Rižina polja kroz koja domaćini jašu vodene bivole, zaigrani slonići, jezero sa plutajućim selima i vrtovima, drevni hramovi, nepregledne pješčane plaže i tropske ribice čekaju na nas.

Svoju avanturu u tu tajanstvenu zemlju podijelio je s nama Kristijan Grubišić, vlasnik turističke agencije Nomadi, koji je, i sam poznat po avanturizmu, obišao cijeli svijet I doživio brojne avanture. Mali dijelić tih avantura podijelio je upravo s nama.

Prvi korak, kako razmijeniti „presavinute“ dolare?

Kako to mislite da ne postoje bankomati i da dolari koje želim promijeniti moraju biti netaknuti i nikada presavinuti? – pitao sam gospođu za šalterom državne mjenjačnice na aerodromu u Yangonu. Gospođa mi nije dala odgovor i nije mi htjela promijeniti novčanicu od 5 $ jer je ista imala „flekicu“ od kemijske olovke. Nakon što je ugledala moj razočarani pogled prišapnula mi je da promijenim novce na “crno” na Bogyoke marketu. Sutradan sam se uputio prema spomenutom marketu, i šokirao se. Svaki štand s nakitom je ujedno i ilegalna mjenjačnica, ali nitko se nije zamarao s tom činjenicom osim mene.

Tečaj je bio za 30% bolji od službenog i sve bi to bilo super da se oni nisu zamarali izgledom mojih $. Naime, ukoliko osmijeh Benjamina Franklina na novčanici od 100$ nije savršen to bi značilo da ju je jednom davno netko možda presavinuo i takvu novčanicu mi nisu htjeli promijeniti. Mislio sam da me zezaju obzirom da sam stranac i jos k tome obučen u longi (tradicionalnu suknju koju nose burmanski muškarci), ali od svih redom sam dobivao isti odgovor. Nakon 2 sata bezuspješnih pokušaja kupovine Chatova (burmanske valute) bio sam gladan, nervozan i jadan. Imam 355$ u novčaniku (6 prosječnih burmanskih plaća), a ne mogu si kupiti doručak koji košta 0.5$. Koja ironija! Tada sam ugledao još jednog bijelca i otrčao mu se požaliti. Dotični je odlazio iz Burme za par dana i pristao mi je zamijeniti moje “prljave” za njegove skoro „djevičanske“ dolare. Držao ih je u knjizi tako da se ne mogu presavinuti, i u slučaju zemljotresa ili tornada novčanice će ostati glatke. Objasnio mi je da je prema naređenju generala dozvoljeno mijenjati samo savršene novčanice i to štampane poslije 1996. godine.

Spomenuti generali su vojna hunta koja vlada zemljom čeličnom šakom od 1962. godine. Krvavo su ugušili sve mirne i oružane pokušaje da ih se makne s vlasti. Zbog njih je Burma izolirana od ostatka svijeta pa tako i njihov bankarski sustav te stoga bankomati ne postoje.

Sljedeći korak, pronaći smještaj…

Ideja s jeftinim ili besplatnim smještajem rasplinula se tu večer kada su mi rekli da stranci smiju odsjedati samo u skupim hostelima koji imaju posebnu dozvolu. U Burmu se može doći samo avionom jer su svi cestovni granični prijelazi zatvoreni za strance. To je najlakši način kontrole pristiglih stranaca, pogotovo ukoliko spavaju samo u određenim hotelima. Svaki drugi oblik smještaja je ilegalan i kažnjiv, kako za domaćina tako i za gosta. Riječ „kazna“ me podsjetila na činjenicu da mi viza ističe prije mog leta za Bangladeš tako da ću u zemlji biti ilegalno zadnjih par dana.

Obožavani bijelac

Kako ne biste pomislili da ova priča nema sretan završetak, od tog trenutka doživio sam samo divne i nezaboravne trenutke te se zaljubio u Burmu i Burmance. Unatoč vladavini vojne hunte Burma je domovina nevjerojatno srdačnih, neiskvarenih i pristupačnih ljudi. Turisti su ovdje rijetka vrsta koju uvijek nasmijani Burmanci fotografiraju i tretiraju poput filmskih zvijezda. Gdje god da sam se pojavio osjećao sam se super sigurno i dobrodošlo. Često bi me lokalno stanovništvo oboružano osmjesima znalo znatiželjno pratiti. Najhrabriji bi mi ponekad prišli, primili me za ruku i uvukli u svoju kuću. Unutra bi svi vrištali i smijali se kao da sam u najmanju ruku Brad Pitt. Razlog histeriji je ipak bila činjenica da nikad nisu vidjeli bijelca. Podijelili bi dom i ono malo hrane što imaju s potpunim neznancem, a komunicirali bi rukama i nogama. U nekim budističkim hramovima i sirotištima dobio sam dozvolu od lokalnih vlasti da prespavam. Tamo bi učio redovnike i klince engleski, a oni mene burmanski.

Kada ti policajac kupi kartu

Njihovu omraženu vojsku i policiju susreo sam nekoliko puta i moja iskustva su bila više nego idilična. Jednom prilikom vozio sam se na krovu kombija budući da je karta za krov puno jeftinija od one za unutrašnjost vozila. U jednom trenutku prolazili smo uz policijsku patrolu koja je zaustavila kombi. Nisam shvaćao što govore vozaču, ali su pokazivali na mene i dali mi znak da siđem s krova. Umjesto deportacije policajci su doplatili moju kartu i posjeli me uz vozača na najskuplje mjesto u kombiju. Problem riješen, nespretni stranac spašen od potencijalnog pada s krova.

Stalno joj se vraćam

Ove godine se vraćam u Burmu po četvrti puta. Ponovno vodim grupu Hrvata željnih avanture u hramove i sirotišta, rižina polja, jezera s plutajućim selima i vrtovima, na nepregledne pješčane plaže, moćne vapnenačke tornjeve i u špilje u koje sam se zaljubio. Svaki puta bio sam iznenađen pozitivnim promjenama Burme od mojeg zadnjeg posjeta. Bankomat se pojavio (još ne radi), skype je proradio, a viđen je i WI-FI. Cenzura je popustila i mobiteli su dostupni. Čak su mi kao strancu dozvolili voziti motor. Što god da me novoga dočeka siguran sam da će Burmanci i dalje biti nasmijani i srdačni.

Više o putovanju s Nomadima u Burmu potražite putem linka.

 

Komentari