Možda zvuči kao pretjerivanje, ali rastajanje s mobitelom postalo je ekvivalent pospremanju vlastitih misli i sjećanja. Pripadam onoj grupi ljudi koja nije opsjednuta najnovijim tehnološkim dizajnom. Koristim PC (kompliciranije mi je uvijek mazohistički draži izbor), pratim trendove, ali ne padam na njih. Nemam napade impulzivnih kupnji i mogla bih reći da sam zapravo dosta staromodna, ako ne i racionalna. Nedavno sam, nakon mnogo razmišljanja (da li mi to zbilja treba?) donijela odluku da je vrijeme za novi telefon.
Moj iPhone 3 konstantno je uključen na struju, taj respirator koji ga jedva održava na životu, ali još uvijek mi je divan i još uvijek su mi svi ostali „novi, bolji, nabrijani“ potpuno plastični i dosadni i nije mi do razdvajanja. U mom jadnom bijelom telefonu, koji čak nema ni opciju da kameru okrenete prema sebi za bolji selfie pa je svaka fotografija iznenađenje (oh, problema li), nalazi se preko tisuću fotografija; bilješke nekih trenutaka kroz koje, s vremena na vrijeme u fazi nostalgije, „scrollam“ i podsjetim se slijeda događanja te ulovim neke repeticije i konstante.
U tom starcu ostaju poruke od kojih neke imaju sentimentalnu vrijednost. Napokon, u tu sam džepnu mašinu spremala tijekom posljednjih (wow) sedam godina male dijelove sebe. Ha? Možda je to ona prijelomna sedma, kao u svakoj vezi pa tako i u onoj s mobitelom. Ma dobro zašto filozofiram?! Nije čak stvar ni u novcu iako i dalje mislim da je suludo izdvojiti tolike cifre za telefon, a opet, u mom je slučaju to dugoročna investicija (barem se tako tješim). Moram si priznati da sam monogamist i fatalist. Niti jedan mobitel do sad nisam napustila namjerno. Uvijek su mi umirali i zamjena je bila jedina opcija. Jer, bez mobitela se ne može.
Prvog sam dobila u zadnjem razredu srednje. Bio je to Phillips Genie. Izgledao je kao Game Boy i bila sam užasno nesretna kad je jednog dana samo odlučio ne upaliti se. Poklonio mi ga je djed povratkom s putovanja iz Njemačke, a u Sisku ga tada nitko nije mogao popraviti i još uvijek ga ponekad čeznutljivo pogledam na polici u staroj sobi. Da radi koristila bih ga i danas. No, sudbina je htjela da ga zamijeni tatina stara Motorola. Na njoj su ostale ljubavne poruke moje prve ozbiljne veze pod čijim pritiskom ni ona nije dugo izdržala. Njena se baterija nije mogla nositi s prepiskom nadobudnih klinaca. Pokušala sam neko vrijeme sa Sonyjem. Bio je lijep, malen, skladištio mnogo glazbe, funkcionalan i tanak. A onda se samo raspao. Tastatura se otopila i ispod šminke nije ostalo ništa. Slomio se u najgori trenutak, dan prije početka festivala na kojemu sam tada radila.
A onda se pojavio on; nakon mnogih peripetija oko kupovine i simultanog trčanja oko festivala, došao je mama servisom drito u središte akcije i spasio me. Danas pak, kad je na izmaku snaga, moram se suočiti s činjenicom da jednostavno ne može više pratiti moj ritam.
Bez obzira koliko možda suludo zvuči prethodni odlomak koji djeluje kao prisjećanje na bivše dečke, dok sam razmišljala o tome koliko sam mobitela promijenila, nije me samo zaprepastio njihov broj već ideja da su ti uređaji naš produžetak. Htjeli mi to priznati ili ne, naši životi skladište se u njima. Oni su više od sredstva komunikacije; jer ih doživljavamo kao privatan prostor u koji druge ne puštamo. Dati partneru pristup vlastitom kompjuteru i mobitelu u današnjem je društvu i dalje začuđujuća pojava jer ti uređaji spremaju naše misli kako nama odgovara. Čak i ako nisu puni tajni, oni su poput osobnog dnevnika; čuvaju određenu ideju o nama u nekom trenutku.
A najteže se rastati s komadićem sebe. Čak i kada je evidentno da je za to došao trenutak. I dok pišem posljednje rečenice, nevoljko se raspitujem o novim uređajima, stavljajući naglasak na dobrom aparatu. Ipak, treba stvoriti neke nove uspomene!
