Ana Cvitaš: O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?

am

Ne sjećam se iz kojeg sam kuta misli izvukla tu rečenicu, između ostalog i naziv kolekcije kratkih priča Raymonda Carvera… Možda me potaknuo niz događaja koji su ove jeseni i rane zime ostavili neizbrisiv trag u mojem sjećanju, a iz kojih tek trebam izvući zaključke, prihvatiti pouke…

Više nego ikad posljednjih dana razmišljam o ljubavi – njenim jezicima i oblicima. I premda je zaključak ovog teksta donekle rezultat nekolicine partnerskih odnosa, zatim onog roditelja i djece te ljubavnika, ovdje nije riječ o njima.

f

Kad govorim o ljubavi, trenutno govorim (ili pišem) o modernim obiteljima koje su plod prijateljskih odnosa. Nuklearna obitelj nestaje, njeno mjesto zauzimaju novi oblici proširenih obitelji, no osobno me fascinira jedan drugi fenomen koji nema toliko veze sa samom obiteljskom bazom već njenim, nazovimo ga socijalnim stablom, osloncem. Razmišljam o tome koliko mojih prijatelja, članova moje proširene obitelji ima vlastitu nuklearnu. Malo. Razmišljam o tome koga mi doživljavamo kao najbliže osobe; koga zovemo u trenutku slabosti; na koga računamo?

Odgojena sam u poprilično liberalnoj zajednici punoj ljubavi, potpore i razumijevanja. Rasla sam upravo zahvaljujući odnosu poticanja koje je dolazilo iz moje neposredne sredine. Ujaci, tete, stričevi, strine… s mnogima sam još uvijek u bliskim i sjajnim odnosima, no uz nekolicinu njih najrelevantniji članovi moje obitelji prijatelji su mojih roditelja koje poznajem od djetinjstva; za koje znam da su uvijek ovdje… Oni koji su s mojim roditeljima prošli periode straha, dvojbi, borbi, koji su s njima rasli i bezuvjetno se davali. Ovih sam blagdana gledala odnose tih ljudi koji već desetljećima grade vlastite rituale; koji se poznaju dovoljno dobro da znaju što znači intima i njeni detalji; određeni pogledi i geste, bez suvišnih pitanja.

am1

Gledala sam te ljude i znala sam da se ne moram bojati samoće jer moja je obitelj velika; proširena, nije samo i isključivo krvna, a djelomično je i njena kombinacija jer mnogi članovi su prvenstveno prijatelji, tek onda rođaci…a možda je baš zato i jača. U mojoj su se proširenoj obitelji odnosi gradili na povjerenju, sličnim nazorima (a ponekad i vrlo različitim, čime je dinamika odnosa samo postala zanimljivija i dugovječnija). Shvatila sam ove kasne jeseni da sam i sama, iako nemam vlastitu nuklearnu obitelj unutar koje bih igrala ženu i majku, već stvorila jednu čvrstu bazu proširene. I osjećala sam se iznimno sretnom zbog toga. Uvidjela sam da sam, nesvjesno i iskreno, sve ove godine gradila odnose koji imaju čvrste, kritičke temelje.

carr1

Veze su kompromisi (na taj ću se zaključak vjerojatno uvijek vraćati), a one prijateljske su kompleksnije od ljubavnih. Prijatelji nisu zaluđeni na prvi pogled, kao ljubavnici, oni prihvaćaju i nose se s našim manama. I fascinantno mi je kako ih prihvaćam i prelazim preko njih potpuno drugačije nego u partnerskom odnosu; prihvaćam ih pristupom obiteljskih. U trenutku kad ih zavolim onda je to bezuvjetno. Prošla sam kroz prijateljske odnose koji su se prekidali zbog „nepremostivih razlika“, samo kako bi se godinama kasnije, spontanim prelaskom preko trikova ega, naknadno izgradili…

Odrasli smo. Stvorila sam sjajne odnose koji su fizički potpuno razdvojeni; ispriječio nam se život, kilometri ceste… ne čujemo se mjesecima ponekad, a opet svaki naš susret ima tijek svakodnevnih razgovora, kao da je rastanak bio tek dan ranije. Ponekad smo samo tu; šutke pijemo kavu preko Skypea i svaki sa svoje strane veze gledamo kroz prozor. To su jedni od najdugovječnijih odnosa koje imam; njih ništa i nitko ne forsira; iskreni su i stalni. Zatim novi, u koje tek treba ulagati, poticati ih…

Bitno je okružiti se ljudima koji nas inspiriraju, koji vjeruju u nas istom jačinom koliko i mi u njih; koji nas nasmijavaju; kojima je dovoljno da samo sjedimo i šutimo. Možda je to najbolji trik; kad pronađeš osobu s kojom je ugodno šutjeti pronašao si osobu za život.

O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi? O raznolikostima, svađama, izazovima… o, naposljetku -prisutnosti. Prisutnost je najdragocjenija vrlina našeg doba i svojstvo naših malih, a proširenih obitelji; onih u kojima ne govorimo često da se volimo, ali to je ionako jasno, jer… Poznajemo se i pogledima.

Komentari