„Ne znam…misliš da sam sebična?“ pita me, više retorički, prijateljica koja je odlučila reći ne određenim stvarima i silno riskirala otisnuvši se ovih dana u nepoznate vode. Odgovaram „ne“ jer zaista, vrlo iskreno vjerujem u to da je sebičnost, određena vrsta sebičnosti (i u određenim količinama naravno) dobra. Isto kao i lišavanje skromnosti. Daj, ta ne smije se uvijek biti skroman, pogotovo ako si u nečemu izvrstan.
Posljednjih mjeseci dala sam si za pravo da se, u određenoj dozi, prepustim sebičnosti premda je riječ o suviše kritiziranoj vrlini, kojoj je u moderno doba dodijeljena uloga negativca, monstruoznog osjećaja koji treba suzbiti, istrijebiti jer nas udaljava od naših socijalnih dužnosti. Nejasan mi je taj koncept jer, kako razumjeti i voljeti svoju okolinu, ako ne poznaješ, ne voliš samog sebe? Možda je i do mog ezoteričnog kruga u kojem se ovakvi stavovi podupiru, ali posljednjih sam mjeseci posvećena sebi. Pokušavam slušati svoje unutarnje ja i njegove potrebe – hraniti ga filmovima, knjigama i sitnim zadovoljstvima.
Čini mi se, a ovo govorim iz ženske perspektive, da se prečesto to ja smanjuje u trenutku kad si treba pripisati određene zasluge, kad se treba izboriti za svoju poziciju. To ja se nekako sramilo vlastitih postignuća. „Mislim, prešla sam tridesetu, u našim godinama naši su starci živjeli potpuno drugačije…“ – nastavlja prijateljica i u meni osvještava da je to ja, koje sam upravo spomenula, ja mojih dvadesetih. Godina velikih ambicija, tvrdoglavosti, učenja, vrludanja. To je ja koje je naučilo stalno se preispitivati i iz, njemu neobjašnjivih razloga, sumnjati u sebe. To je ja koje se našlo u svijetu kontradikcija, u kojemu se paralelno održavaju zastarjeli modeli vrednovanja dok niču nova polja na tržištu rada koji ovaj sistem nije u stanju uopće prepoznati kao potencijal budućnosti, kamoli slijediti.
Fascinantna je to pojava. Omogućeno nam je baviti se s toliko stvari koje su do jučer bile gotovo nezamislive. Nemojmo se šaliti, mnogima su i dalje nepoznanice. Većini će još dugo vremena to i ostati jer naše je društvo istovremeno korak do toga da prihvati zaostale i ekstremne doktrine koje koče napredak. Ono ja, mojih dvadesetih, teško se mirilo s tom idejom, dok se danas tješim da su takvi sistemi ipak izrodili revoluciju i napredak. Ali to je proces kroz koji društvo, kao i pojedinac, očito moraju proći jer moraju naučiti za što se žele boriti, jer moraju odrediti svoj identitet.
„Ah, pa ti svaštariš.“ To moje ja, mrzilo je taj opis, to neshvaćanje ljudi koji se nalaze na određenim funkcijama i percipirani su kao poznavatelji trendova, modernog poimanja umjetnosti, kulture i njihova poslovnog aspekta. „Ah, pa ti svaštariš“, nagnalo me da se osjećam malenom. Kao da još nisam uspjela pronaći sebe ili svoje mjesto pod suncem jer mene ne zanima samo jedan aspekt mojih interesa. Kao da je nemoguće njegovati više potencijala istovremeno. To ja, mojih dvadesetih se u jednom trenutku uplašilo objašnjavanja toga tko je. Krenulo je igrati na sigurno, kako bi djelovalo zrelije, odlučnije. A bilo je to potpuno lažno i uglavnom potencirano razmišljanjem da biti zreo i uspješan znači odlučiti se za nešto „konkretno“ i podnijeti određenu žrtvu, odreći se jednog dijela sebe jer ne možeš imati sve. U samo godinu dana od prelaska tog praga dvadesetih, nisam postala nova osoba. Rekla bih da sam dosadna ista ja, ali sam odlučila prihvatiti sebe, shvatiti da nisam igrač za velike korporacije, da nisam talentirana da vodim tuđe karijere jer me sebično zanima samo moja i da me motivira razmišljanje o svim mogućim smjerovima njenog rasta.
Zahvaljujući dvadesetima naučila sam da moj rad ima cijenu i da se ona može samo podići, ne i kompenzirati (mada se još uvijek moram podsjetiti određenih situacija i ponoviti si da sam već rekla „nikad više“, a kad nitko ne stoji iza tebe, to zna biti teško), naučila sam reći ne (jer nije svako iskustvo potrebno ili dobro, niti se svaka prilika treba iskoristiti), naučila sam da kvalitetan rad ne znači biti stalno dostupan i padati u nesvijest od umora (ništa nije tako bitno), važnije od svega – naučila sam se postaviti i vrlo sebično – izboriti za svoje zasluge.
Zahvaljujući dvadesetima nisam stvorila viziju sebe za pet godina, ali sam odlučno zaključila u kojem smjeru ne želim ići. Uvijek sam mislila da je to najgluplje pitanje koje ti suradnik može postaviti i da točan odgovor na njega daju samo menadžeri novog kova koji stvaraju strategije i tablice, ali ih nikada u konačnici ne realiziraju. Naučila sam tijekom tih dvadesetih da me zaista ne zanima što drugi misle – njihova stvar. Neki te shvate, neki ne. Bitno je, sebično se okružiti ljudima uz koje se osjećaš ugodno, koji te inspiriraju i koji su u stanju, svojom konstruktivnom iskrenošću probuditi te iz letargije. Zahvaljujući dvadesetima naučila sam da se definiramo i razvijamo samo ako naučimo osluškivati sebe.
Baš zbog toga ne bih više nikada voljela prolaziti kroz borbe s nesigurnostima koje sam vodila tada – s tim konstantnim sumnjama i analizama. Čini mi se kao zanimljiv izazov otkrivati što donosi tih novih „pet godina“ u kojima se vidim kao osobu koja je naučila upoznati i prihvatiti sebe, a samim time dati svoj maksimum u životnoj priči koja se zove svaštarenje, a donosi toliko izazova. Rukavica je bačena – da vas vidim tridesete! I molim vas nemojte biti nove dvadesete… Zašto ponavljati nešto, ako se mogu otkrivati nove stvari? Ali OK, prihvatit ću ako mi netko kaže da bi mi dao 20 i kusur godina, nećemo se lagati.
