Izvukla sam iz naftalina filmski naslov kojemu, u trenutku kad je izašao, nisam davala prevelik značaj. Zapravo, dok su svi mediji ekstatično pisali o njemu, mene se uopće nije dojmio. Gledajući na sebe u tom periodu, zanimacije koje sam imala, život kakav sam vodila, nije ni imao šanse u mojim očima.
Neke stvari trebaju određeni trenutak – dozu životnih situacija kako biste ih cijenili. Tada nisam mogla doživjeti ovaj film, jer nisam bila svjesna u kolikim količinama uopće mogu povući paralelu s određenim likovima. Danas sam malo drugačija, nadam se bolja ili barem to pokušavam biti. Obrisala sam tako prašinu sa svog D disca i pustila Izgubljene u prijevodu jer u posljednje vrijeme se i sama tako osjećam.
U potrazi sam za vlastitim jezikom i prostorom kojemu bi on pripadao. „Jednostavno ne znam što bih trebala biti“, govori lik Scarlett Johansson liku Bill Murraya… Pauza. Stop. To, taj jedan trenutak – nonšalantno izrečena rečenica koja prolazi kroz misli tolikih pojedinaca; koja nas tako često demotivira, tjera na mirovanje ili čak strah; zaokuplja svu moju pažnju. Ali strah od čega? Uspjeha? Realizacije? Gubitka? Što imaš za izgubiti ako pronađeš sebe? „Što bih trebala biti…“ odzvanja u mojoj glavi dok se odljepljujem od ekrana u potrazi za nečim slatkim (hej, moždana aktivnost zahtjeva šećer)…“dobro, gdje je kraj toj ideji da bismo nešto trebali?“ pitam samu sebe prisjećajući se razgovora koje vodim u posljednje vrijeme sa mnogim prijateljima.
Većina nas se nalazi u nekom čudnom limbu otkrivanja onoga što bismo trebali, što se od nas očekuje i što bismo zapravo željeli. Ali, tko je ta osoba koja od nas nešto očekuje, nismo li to mi sami? Često tu težinu očekivanja svaljujemo na okolinu ili roditelje, ali zapravo si ju namećemo sami. Mi očekujemo od sebe da postanemo određena osoba u određenoj ulozi unutar određenih društvenih okvira. Poznajem i previše talentiranih ljudi koji su konstantno u čekaonici života. Voljeli bi da im se dogodi točno onakav život kakav priželjkuju, no ne usude se djelovati, realizirati taj život.
„Volio bih pisati“, „želim se baviti glazbom“, „voljela bih da mogu snimiti film“, „želim pokrenuti svoj biznis“… govore mi to ljudi koji imaju talent za svaku od tih formi, ali ne bave se nj(i)ome. Jer, a ovo je, ne lažem, uvijek razlog: nema novca. Nema izvora niti za početak. Kako početi, ako nemaš kapital?
Kod nas se ne ulaže u kulturu i umjetnost. Nitko ovdje to još ne vidi kao potencijalan biznis. Ovdje smo uvijek robovi nekom materijalnom svijetu. (Upozoravam vas da ja imam sasvim iracionalan odnos spram novca; mislim da je on zastario sistem koji nažalost nema alternativu i koji služi samo tome da se troši, da prolazi kroz moje ruke, ne i taloži. Recimo da imam averziju prema novcu kao prema obvezi koja me sputava.) Zavaravamo se (govorim u množini jer sam dugo i sama bila dio tog istog začaranog kruga) kako ćemo odraditi određeni posao koji imamo radi „sigurnosti“, „stabilnosti“, „osiguranja“… kao da gledam reklamu na TV-u koja predstavlja sretan život. Sretan za koga?
Prijateljica koja je odlučila raditi 9:00-19:00 i vikendom, uredski posao, jedva svojom plaćom pokriva i troškove stanovanja, a kad dođe doma nije joj više ni do šetnje sa psom, kamoli do pisanja; kolega koji šljaka na reklamama i reality TV projektima, treba bar malo mentalnog oporavka od svega da bi uopće ušao u svoj homemade studio i radio glazbu… kako biti ja, ako konstantno moraš igrati zamjensku ulogu u svom životu da bi preživio? Kako se posvetiti sebi ako si stalno opterećen, uznemiren tim utegom stabilnog života? Zvučim crno? Oprostite, možda je do ove kiše ili jednostavno tog okruženja u kojemu se osjećam pomalo izgubljeno jer mi se čini da nam je svima lakše prihvatiti neke uloge promatrača, a ne one glavnih aktera.
Pitala sam se tako još jednom „što bih trebala biti?“ na kraju filma i shvatila da sam stjecajem okolnosti posljednjih mjeseci života na novom početku. U novom okruženju, s pregršt mogućnosti. Nemam pojma iskreno što bih trebala biti jer ništa ne bih trebala. Ne bismo morali – trebali biti. To je suludo. Morali bismo se moći tražiti; uvijek i nikada ne saznati što bismo trebali. Ali nikada nećemo biti ono što priželjkujemo ako se malo ne prepustimo i ne odlučimo riskirati. Pa ja riskiram i bacam se na ono što sam već dugo zapostavljala – sebe. Sebično i vrlo odlučno.
It’s me time. Jer, kako na kraju i kaže lik Bill Murraya liku Scarlett Johansson: „što više znaš tko si i što želiš, to manje dopuštaš stvarima da te uznemiravaju“… a ako se ne uznemiruješ, lako pronađeš rješenje jer više ne sumnjaš u sebe i odlučiš se za onaj potreban korak da ostvariš ono što već jesi.
„Ali znaš Anshie, life is not a Sofia Coppola movie“, rekla mi je jednom prijateljica dok smo komentirale redateljičin novi uradak koji je ona gledala na jednom festivalu. Znala sam točno na što misli, ali ponekad, kad pogledate film u pravom trenutku, kad ste spremni za njega, samo na kratko lako se transportirate i pronađete se u zajedničkom jeziku filma i života.
Foto: Lost in Translation (Facebook, Soundtrack)