Put u New York bio je iščekivan čini mi se od uvijek. Poslovno, turistički ili na jedan dan, sve opcije bile su otvorene. Strpljivo sam čekala ostvarenje želje koja je napokon stigla. Obitelj je dijelila iste želje sa mnom pa je tako prvi odlazak u NYC bio upravo to – obiteljsko putovanje.
Bukiran let, hotel i spakirani koferi s minimalno prtljage – jer je naravno planiran veliki shopping tamo. Let i cjelokupni put prošao je dobro. Prvi susret s NYC bio je izlazak s JFK-a na cestu i promet gdje vladaju taxiji, što žuti, koji voze po svom redu, što ‘divlji’ koji te čim izađeš opkole i pokušavaju pridobiti lažima. Tako su i nas, govoreći da žuti taxiji ne voze na Manhattan te da idemo s njima. To natezanje traje otprilike 15-tak minuta gdje im pokušavam objasniti da ne idemo s njima, pogledom tražim normalan taxi, nosim se s bukom i galamom te pokušavam udahnuti zrak i shvatiti da zapravo i jesam konačno stigla u New York. Dolazimo u hotel koji se nalazi u donjem dijelu Manhattana (Financial District) izmedju 9/11 i Wall Streeta.
Željela sam da doživimo NYC svatko na svoj način, tako da nismo uzeli agenciju nego smo sami organizirali sve kako nam odgovara. I to bi preporučila svima jer je zapravo jako jednostavno i niste ograničeni tuđim planom. Organizirali smo se po vremenu i svaki dan je bio određen za jedan dio grada i ono što želimo vidjeti i obići. Tako je prvi dan bio rezerviran za Lower Manhattan i vožnju brodom do Liberty i Elis Islanda. Prvi osjećaj i doticaj s ulicom je bio ‘wow’. Pogled u visinu i okretanje oko svoje osi da bi vidio te čuvene zgrade koje ti se čine da idu u nedogled. Buka ulice kakvu nikad prije nisam čula. S jedne strane čuješ, kao u daljini – iako znaš da je svugdje oko tebe – buku od prometa, radova na cesti, ventilaciju, no nemaš osjećaj napetosti. Miris ulice je isto tako specifičan. To su dva osjetila, osim naravno vida, koja prva prorade i stvaraju jedinstveni osjećaj koji nikada neću zaboraviti.
Slušala sam različite dojmove drugih ljudi koju su ga doživjeli i povezala ih sve u jedan koji sam mislila da ću imati kad ga konačno posjetim. Onda sam se zapravo iznenadila jer moj dojam je bio prvenstveno pozitivan i puno veći od očekivanog. Svaka ulica mi je nudila nešto novo i nesto drugačije. Svaki blok sam iščekivala s istom radoznalošću i istom željom. Sve im je tako organizirano i smisleno da se oko ničeg ne trebaš brinuti jer te samo vodi.
Željela sam doživjeti ulicu grada, tako da sam sve obilazila pješke, dnevni prosjek je bio 15 km. Mislila sam da ću u svemu tom obaviti najbolji shopping ikad, što zapravo i jesam ako brojim prioritet, a to je bio make-up. U planu je bilo još puno toga, što se na kraju nije stiglo jer 7 dana za obavit shopping u gradu u kojem imaš apsolutno sve pa i više, upoznati i doživjeti ga je zaista premalo.
Svako dio grada je jedinstven na svoj način i ima neki poseban šarm. Meni se osobno najviše dojmio West Village, Greenwich Village, Soho… Dijelovi grada koji su mirniji, s prekrasnim ulicama, kafićima, restoranima, najslađim dućanima… Imala sam dojam kao da sam u nekom potpuno drugom gradu, filmu ili seriji, izvan svega, a opet u centru svijeta. Još jedan pozitivam dojam usmjeren je prema ljudima. Osim što su svi baš jako ljubazni i susretljivi, osjeti se koliko žele i zapravo rade. Ta ljubaznost nije bez veze. Žele pružiti dobru uslugu jer im se to vraća na više načina. Jasno je da ako već radiš, želiš zaraditi više i to postižeš dobrom uslugom. Mnogi govore kako su Amerikanci hladni i lažno ljubazni, ali ne razumijem zašto bi to nekom smetalo jer ako dođem u restoran ili trgovinu i dočeka me ugodna usluga, nije me briga je li je iskrena ili istrenirana, bitno je da si dobio što želis na normalan i pristojan način, što nemam baš priliku doživjeti u našim krajevima.
Fasciniralo me to što na jednom poslovnom mjestu radi jako puno ljudi i čini mi se da bi izmislili radno mjesto samo da mogu raditi. I bez obzira o kojem je poslu riječ, svi rade s istom željom i voljom, s istim osmjehom. Osim što imaju najbolje restorane, super su mi njihovi ‘Pharmacy’ dućani koji su gotovo na svakom uglu. Tamo možete pronaći apsolutno sve što vam treba. Od kave, čaja, sladoleda, salata, sushija, zdrave hrane spakirane i servirane u kutije, preko supermarketa, kozmetike i naravno apoteke. Izbor je neograničen. Super su ‘Deli’ restorani koji rade na principu samoposluživanja već spremljene hrane, također su na svakom uglu, negdje bolji negdje malo lošiji, ali zapravo za malo novaca se može dobro i zdravo jesti jer postoji izbor. Svi mogu pronaći ono što im odgovara u bilo kojem trenutku. Što također nije slučaj kod nas.
Od svih turističkih atrakcija koje smo obišli, 9/11 je jedno od posebnijih mjesta. Kada se nalazite na mjestu na kojem se dogodila tako velika tragedija, ne trebate biti Amerikanac ili dio te priče da bi osjetili sve te emocije koje simboliziraju dva spomenika, na istom mjestu gdje su se nalazili torenjevi, u tlocrtnoj veličini. Konstrukcija je toliko jednostavna, a toliko simbolična i moćna da ti ispriča cijelu priču gdje točno osjetiš koliko je boli i tuge jos uvijek tu. Naravno da su napravili novi, najveći toranj, a od srušene konstrukcije blizanaca sastavili su spomenik čiji izgled asocira na krila.
Vožnja biciklom po Central Parku poseban je doživljaj jer si taj park već puno puta vidio negdje i činio mi se kao nešto potpuno nestvarno. Iz centra apsolutno svega, ulaziš u park u kojem nestaje buka, promet, stres, žurba, vrijeme. Ulaziš u neki drugi svemir u kojem se oporaviš i napuniš jer je sve toliko prelijepo. Nakon toga ništa nije teško. Odlazak na 86-ti kat Rockefeller centra, Top of the Rock bio je čudesan. Osjećaj da ti je cijeli Manhattan na dlanu i da ga stvarno vidiš iz te perspektive jedinstven je.
Niti u jednom trenutku nisam osjetila neki strah ili nemoć u tom gradu, nego baš suprotno. Osjećaj da imaš sve mogućnosti i da doslovno možeš biti i postići što god želiš. Inspiracija i poticaj su na svakom uglu. Sve te gura i potiče da probijaš svoje granice. Neprocjenjivo! Mislim da u nekom trenutku, točnije sad, moram završiti priču o New Yorku. Nije lako jer bi zaista o tom gradu mogla pričati i pisati danima. Prvom sljedećom prilikom vraćam se, ali na malo duže…
