Ovu kolumnu odlučila sam napraviti s djevojkom kojoj su specijalnost ono čega se ja najviše bojim – dubine i visine. Kažu da se sa strahovima treba suočiti, pa krenimo… Za zgodnu i simpatičnu Magdu Milas može se reći da u najmanju ruku ima neobične hobije – roni, leti, a uz to svaki dan ima puno radno vrijeme u turističkoj branši. Dogovaramo intervju u 5 ujutro u avionu. Molim? Kako je ona to zamislila – u avionu?
Ohrabrena izrekom s početka teksta, prihvatila sam izazov i stisnula zube, sjela u Cessnu i poletjela u novu Foto priču. Bilo mi je malo lakše kad mi je priznala da se i ona boji visine, no da je u avionu sve drugačije. Zanimljivi hobiji zahtijevaju mnogo odricanja, volje, truda, ali i financija. Negdje visoko iznad Zagreba Magda mi je ispričala na koji način uklapa te hobije u svakodnevni život.
Što si htjela postati kada odrasteš?
Htjela sam biti blagajnica kad sam imala 3 godine. Kasnije sam htjela biti glumica. Na kraju sam završila marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i radim u turizmu.
Kako je počela tvoja ljubav prema ronjenju na dah pa kasnije prema letenju?
Majka mi se bavila ronjenjem s bocama 1970-ih godina dok je bila mlada, tako da je tu ljubav dijelila sa mnom i bratom. Kao dijete sate sam provodila pod vodom svako ljeto, čitala knjige Jacquesa Cousteau, izranjala vrše, sidra, potonule maske, novčanike okolnim ribarima i unesrećenicima. Kasnije sam počela roniti i s bocama no ronjenje na dah me uvijek više privlačilo. Za vrijeme fakulteta bavila sam se i natjecateljskim ronjenjem na dah, no s vremenom sam se zasitila natjecanja, jer sam shvatila da se utrkujem s metrima koje mi nameće okolina. Ronjenje na dah je kao i avijacija: pomičes vlastite limitacije, poštivajuci “more”, odnosno “nebo”. Ni jedan uron nije isti, ni jedan let nije isti. U ronjenju kao i u avijaciji ne smije biti ega već treba iskreno procjenjivati vlastite performanse s obzirom na trenutak u kojem se nalazimo. Kao i u bilo kojem sportu – nećeš odmah trčati 10 km, ako prethodno nisi potrčao 6 mjeseci ili kao kad cijeli dan ne jedeš i onda se kasno navečer prejedeš masne i teške hrane pa ti bude zlo i sanjaš zmajeve – u svakom slučaju snosit ćeš posljedice. Samo što u ronjenju na dah, odnosno letenju te posljedice mogu biti kobne. Ovdje su pravila da se poštivaju. Nema “ofrlje” pripreme ni urona ni leta.
S letenjem sam krenula prije malo više od godinu dana. Iz dubina u visine. Iako se visine užasno bojim, u avionu nemam taj strah. Po prirodi sam znatiželjna, volim učiti, ne volim ograničenja, a mislim da imam i praktičnu crtu. S letenjem sam krenula tražeći bijeg od stvarnosti, tražeći način da se izdignem iznad svih problema i stvari koje me muče i bole jer iz zraka je sve tako malo i nebitno: male kućice, mali ljudi, mali problemi, a opet plavetnilo… Kako god okrenem, volim plavetnilo: more i nebo uz pokoji mekani oblačić – cumulus i mrvicu vjetra da nije sve uspavano.
Kakav je osjećaj?
Kad letiš bez instruktora u avionu, prvi put ti se malo vrišti, malo plače, malo smije… ali samopouzdanje koje dobiješ i nevjerojatan osjećaj vlastitog postignuća za koje su tvoje tijelo i tvoj mozak zaslužni je za mene neprocjenjiv.
Sjećam se kada sam prvi put došla na predavanje i suočila se s gradivom prepunim aerodinamike, fizike i raznih zakona, meteorologije, propisa, aviomehanike i naravno: mislila sam da nikada neću to savladati, sve mi se činilo kao teški science fiction. Ali nema odustajanja. Trenutno još nemam dozvolu sportskog pilota no krenula sam samostalno letjeti i to je nešto nevjerojatno. Svaki avion ima limitacije s obzirom na komponente vjetra, a generalna avijacija se uglavnom leti u vizualnim uvjetima tako da je lijepo vrijeme preduvjet. Opet, tijekom školovanja prolaze se svi mogući loši scenariji koji se mogu dogoditi i leti se u uvjetima koji su gori od onih u kojima bi se inače letjelo. Naravno, sve mora biti promišljeno i kontrolirano. Učenik mora biti spreman. Nema straha, nema nepredvidivih situacija. Popriličan multitasking uz dva najveća parametra koja glavu čuvaju: brzina i visina. S druge strane, na tako malim avionima najbolje se osjeća pravo letenje – vjetar, termički stupovi, tj turbulencije… Kad te vjetar baca poput papirića, a ti mu se opireš i ne daš da te “slomi”.
Hobiji iziskuju puno vremena – kako kombiniraš sve?
Meni je najveći problem što radim posao od 8-16h pa i duže tako da letim prije posla ili nakon posla, a zimi ne stignem, jer dok završim s poslom već padne mrak. Preostaju vikendi. Naporno je. Avijacija zahtjeva disciplinu, kontinuitet, idealno je svakodnevno letenje. Znam se “ubiti” na poslu i onda direktno idem na Lučko ili Pleso gdje mi glava mora biti prazna, gdje se moram isključiti, fokusirati se na let. I paziti da nisam gladna, da nisam umorna, da sam proučila meteo izvještaje, obavjesti pilotima, predala plan leta, ponovila dijelove checkliste, otkaze motora i odletjela jedan školski krug u “glavi”. S druge strane avijacija je i financijski dosta iscrpna, u svakom pogledu zahtjeva jako puno truda, odricanja i ustrajnosti. Dosta ljudi se upusti i shvati da ne može to “izdrzati”, često razlog nisu financije.
Koji su planovi u budućnosti?
Nemam plan, osim imati dozvolu u listopadu. Sve što sam u životu planirala mi se uglavnom izjalovilo. Plan mi je pouzdati se u sebe i vlastite sposobnosti i mogućnosti, učiti te i dalje raditi na sebi. Voljela bih bez obzira na okolnosti i situacije u kojima se nađem biti sigurna da ću uvijek sa svojim mozgom, znanjem i iskustvom, te vlastitim rukama stvoriti nešto iz ničega, makar bila gola i bosa.
Susrećeš li se s predrasudama obzirom da si žena? Kako muške kolege reagiraju?
Naravno, ljudi su skloni predrasudama. Sigurna sam da misle da sam gluplja nego što jesam. Ili misle da nisam normalna: „samo se zeza- malo roni, malo leti?“ Najčešće sam nasmijana i neopterećena. Zato ljudi uvijek misle da mi je sjekira u medu, a ne vide koliko je truda i odricanja potrebno da bi se nesto postiglo. Sve to ide naravno uz puno suza, puno sumnjanja u vlastite mogućnosti, puno padova, ali i puno hrabrosti i uspona, te jako dobra organizacija vremena. Smatram da je važno s vremena na vrijeme promijeniti kut gledanja. Preronila sam cijeli Jadran, sad ga upoznajem iz zraka. Osjećaj je fantastičan. Ronila sam u Crvenom, Andamanskom, Sjevernom moru, Indijskom oceanu. Što više putujem i upoznajem nove običaje i kulture shvaćam kako toliko malo toga znam. Sve materijalne stvari ovoga svijeta nisu bitne, ako je srce prazno, a duh slomljen. Na kraju svaki trud se isplati.
Imaš prepoznatljiv stil, uvijek nosiš zanimljiv nakit, zanimljivo kombiniraš boje bez obzira jel letiš ili roniš…
Volim se osjećati dobro u svojoj koži. Volim se lijepo obući, volim biti drugačija, ne volim kalupe ni šprance. Za shopping nemam vremena, dosta toga kupim preko interneta doslovno navečer iz kreveta ili na putovanjima, ako mi je nešto bas ‘suđeno’. Imam nekoliko kombinezona za letenje u raznim bojama i super mi je to. Dok sam ronila, uvijek sam imala odijela kakva nitko nije imao: davala sam ih na bojanje jednom akademskom slikaru, tako da je bilo od srebrnih odijela sa ljubicasto rozim tockicama, do brončano-crveno- zutih, plavih itd. Jednostavno se ne mogu pomiriti s time da sam žensko i ronim u crnom odijelu kao i svi muški ronioci.
Koji je najbolji savjet koji si dobila a vezano je za hobije kojim se baviš?
Ono što sam naučila na vlastitoj koži kroz puno dobrih i krivih poteza. Svako iskustvo bilo ono dobro ili loše je uvijek dobro, ako se iz njega nešto nauči. Svaki put kad padneš važno je ustati i ići dalje. Recept za uspjeh: žličica hrabrosti, čašica iskrenosti, prstohvat ustrajnosti, malo discipline, malo mašte i malo pozitivne energije.
Koji savjet bi dala osobi koja želi krenuti u tvom smjeru, a ne zna kako?
Baci se, mreža će se kad tad otvoriti i dočekati te.
