Prije točno sedamdeset godina, 8. svibnja daleke 1945. godine, nakon potpisivanja kapitulacije nacističke Njemačke dan ranije, proglašen je prekid neprijateljstava u Drugom svjetskom ratu. Službeni kraj bio je nekoliko mjeseci kasnije, točnije 2. rujna 1945. konačnim slomom Japana, ali je tog 8. svibnja otpočeo mir u Europi, koja je više od pola desetljeća provela zavijena užasima ogromnog svjetskog sukoba.
I koliko god bila do srži svoga bića uvjereni pacifist, volim romane s ratnom tematikom i to one koji se na svojim stranicama bave izgubljenom generacijom, ljudima slomljenima ratom. Stoga sam se, uz ovaj prigodan datum, sjetila kanadskog pisca šrilankanskih korijena, Michaela Ondaatjea i njegovog antiratnog romana “Engleski pacijent”, nagrađenog prestižnom književnom nagradom Man Booker.
Riječ je o sjajnom romanu, čija je radnja smještena u 1945. godinu, u period samog kraja Drugog svjetskog rata, u devastiranu vilu San Girolamo, negdje u okolici Toscane. Vila, tj. ono što je od nje ostalo, pretvorena je u vojnu bolnicu. Jedini stanovnici tog kvazibolničkog zdanja su Hana, mlada medicinska sestra i njezin “engleski pacijent”, njezina “sveta beznadnost”, opečeni čovjek na samrti, nejasnog identiteta. Kako se kasnije ustanovi, riječ je o mađarskom grofu Almásyu, s više nego intrigantnom životnom pričom. Ubrzo se pojavljuje i Caravaggio, “čovjek koji izmiče”, lopov, možda i nacistički špijun, kojemu su ti isti nacisti odsjekli palčeve na rukama. A u prostranom, zapuštenom vrtu vile svoj šator razapinje i Kirpal Singh, zvan Kip, miner britanske vojske, ali ne Britanac već Sikh iz Indije.
Njih četvero, u početku samo stranci koji su se igrom sudbine zatekli na istom mjestu, počinju dijeliti život u toj mikro zajednici, otkrivajući jedni drugima krhotine svojih životnih priča, iskrzanih i opterećenih ratom. I tu izlazi sva maestralnost Ondaatjeovog spisateljskog talenta, jer je progovorio o ratu, o njegovim užasima na posve drugačiji način. Naime, on je kroz životne priče svojih likova, spojio globalne i lokalne teme, i ratnu tematiku umješno i dinamično isprepleo s tim izgubljenim ljudima u staroj toskanskoj ruševini. Počevši od Hane, koja sa svojih dvadeset godina zna da je zauvijek obilježena ratom, pa preko opečenog, morfijem nadrogiranog grofa, koji jednostavno čeka smrt, zatim Caravaggia, posve izgubljenog u svijetu oko sebe, Ondaatje završava sa Kipom. “Mlad čovjek s najčudnijim zanatom što ga je ovo stoljeće izmislilo, miner, vojni inženjerac”, izvana djeluje kao čovjek netaknut ratom, smiren i odmjeren. Ali, on je gotovo i najtragičnija figura ove neobične jednadžbe. Sikh, koji poslušno ratuje na strani V. Britanije po bespućima Europe ili Afrike, samo zato što je njegova zemlja britanska kolonija, dok ga ti isti Britanci vjerojatno smatraju primitivnim domorocem, zapravo je čovjek u središtu potpuno apsurdne situacije.
Svi ti likovi, individualno opisani, savršeno prikazuju tu izgubljenu generaciju, ljude koje je rat nepovratno izmijenio, ljude koji nikada neće moći nastaviti s normalnim životom… Ondaatje ih je spojio, zapravo su se “kontinenti sreli u jednom mjestu na brdu”, a što se s njima dalje dogodilo? To mi do kraja romana ne doznajemo. Ali možemo zamišljati… Pretpostavljam da im se dogodio Život, koji, koliko god to bilo teško i nezamislivo, ipak, neminovno i nezaustavljivo ide dalje…
Michael Ondaatje mi je jedan od najdražih pisaca, zbog svog pjesničkog senzibiliteta, koji je tako vješto utkan u njegove romane. Tako i “Engleski pacijent” nije iznimka. To je roman prepun toplih, lirski intoniranih rečenica, koji govori o nimalo lirskoj i nimalo nježnoj tematici, na sasvim drugačiji način. On nas uvlači u intimu svojih osebujnih likova, koji, kako stranice odmiču, postaju nekako “naši”…
Sredinom devedesetih snimljen je i sjajan, Oscarima ovjenčan film “Engleski pacijent”. I dok sam ga očarana gledala, nisam imala pojma da je snimljen prema književnom predlošku. Eto, još se jedanput pokazalo da je moćna hollywoodska mašinerija neopravdano “progutala” i zasjenila divno književno djelo. Ukoliko je to slučajno i vaša priča, predlažem da ispravite “nepravdu” učinjenu ovom bezvremenskom romanu i uronite u eteričnu ljepotu Ondaatjeovih riječi…
Foto: Facebook
