Često mi se čini kako je književnost postala umjetnost, koja se bori da dođe do daha. Imam dojam da sve manje čitamo, da sve rjeđe posežemo za nekom dobrom knjigom. Uvijek nam baš za čitanje nedostaje vremena. Sve drugo ćemo stići, ali ta knjiga…
Baš zbog gore navedenog sam bila zaista ugodno iznenađena, da ne kažem u potpunosti šokirana, kad sam pročitala što je u tom dalekom Japanu prouzročio posljednji roman Harukija Murakamija “Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća”. Naime, ne samo što je u svega tjedan dana od izlaska prodan u više od milijun primjeraka, već su se večer prije dogovorenog datuma dolaska romana u prodaju, pred knjižarama počeli stvarati redovi Murakamijevih fanova. S obzirom da je riječ o književnosti, i to prilično ozbiljnoj (dakle, odmakli smo se od nijansi svih mogućih boja i ne-boja), ne mogu reći ništa drugo doli toga da sam zaista duboko impresionirana.
Nedavno sam i sama pročitala Bezbojnog Tsukurua. Nije baš da je kod nas doživio euforiju epskih razmjera (mislim da nikada niti jedan roman neće u Lijepoj Našoj imati takvu čast…), ali, ipak sam ga morala rezervirati u knjižnici. Što će reći da ga moja braća i sestre po književnosti čitaju…
Priča posljednjeg romana poznatog i priznatog japanskog pisca je zapravo vrlo jednostavna. Tsukuru Tazaki upoznaje vrlo zanimljivu ženu, Saru, te mu se čini kako bi se iz njihovog poznanstva moglo razviti nešto posebno. On joj ispriča priču, koja mu se dogodila kad mu je bilo dvadeset godina, priču koja ga je trajno obilježila. Naime, Tsukuru je intenzivno prijateljevao s dvije djevojke, i dva mladića nekoliko godina, da bi ga oni, bez ikakvog objašnjenja, sasvim iznenada i posve neočekivano jednostavno izbacili iz društva. Tsukuru je to prihvatio, poštovao je njihovu odluku, ali nikada više taj događaj nije mogao izbrisati. Šesnaest je sljedećih godina proveo bez ikakvog kontakta sa bivšim prijateljima, čak nije o njihovim životima baš ništa znao. Bio je bez značajnijih socijalnih kontakata, u početku priželjkujući smrt, a kasnije jednostavno usamljen. Sara mu postavlja ultimatum: kako bi njih dvoje pokušali izgraditi budućnost zajedno, Tsukuru mora riješti tu tajnu iz svoje prošlosti. On mora pronaći svoje bivše prijatelje i saznati što se to dogodilo prije šesnaest godina, zašto su ga tako okrutno prekrižili iz svojih života.
Tsukuru kreće na putovanje u svoju prošlost, u isti mah uplašen time što će otkriti, ali i posve hladne glave, prema strogo zacrtanom planu. I taj zapravo dosadni i predvidivi projektant željezničkih kolodvora, usamljen i povučen, prolazi kroz gustiš snova i noćnih mora, kroz zbilju i imaginaciju, kroz japanske gradove, ali odlazi i na daleki put u još dalju Finsku, prema konačnom odgovoru. A ono što je saznao na kraju jest ujedno i posve iznenađujuće, ali i tako analitički hladno i okrutno precizno.
Mislim da mi se nikada do sada nije dogodilo da me, čitajući, iste stvari nerviraju i tjeraju da čitam dalje. Upravo mi je bilo fascinantno koliko me nervirao nepoduzetni, bezbojni Tsukuru, čovjek koji se najbolje smiri tako što satima sjedi na željezničkom kolodvoru i promatra koliko su točni japanski vlakovi (zar zaista?). Međutim, u isti me je mah, taj isti nezanimljivi Tsukuru tjerao da čitam, i čitam, i čitam, jedva čekajući da vidim što će biti na kraju… A za to je zaslužan Murakamijev talent. Jer je priču o posve nezanimljivom čovjeku sazdao kao nevjerojatno zanimljivu slagalicu od snova, seksa, glazbe, duhova prošlosti, zanimljivih priča u samoj priči, otuđenosti i želje za bliskošću.
Naravno, onako murakamijevski, dočekao nas je i pomalo nedorečen, nejasan, ali svakako fascinantan kraj. Zadovoljna pročitanim, naučivši nešto novo, upoznavši tu nevjerojatno hladnu kulturu (barem meni, koja se nalazim u tom tako često kaotičnom, ali tako toplom Balkanu), ne mogu reći ništa drugo doli toga da svakako morate otkriti zašto je naš Tsukuru bezbojan… Ili možda nije, tko zna na kraju… I ne, i dalje uopće ne želim otići u Japan, onako, balkanski tvrdoglavo i gotovo primitivno. Ali, želim ponovno čitati ovog japanskog pisca, o da. To svakako želim.
Foto: Getty Images, Facebook
