Ona je spisateljica, učiteljica, koautorica nekoliko udžbenika, urednica dječjeg lista “Prvi izbor”, aktivna na području znanstvenog djelovanja… (ne znam kad to sve stigne). Ona je simpatična, vedra, izuzetno pozitivna, i jedna od najčitanijih dječjih autora na ovim prostorima, sa ukupno prodanih 150 000 primjeraka dječjih knjiga. Njezina prva knjiga “Dnevnik Pauline P.” upravo ovih dana doživjela je čak šesnaesto izdanje, “Drugi dnevnik Pauline P.” dvanaesto, “Pobuna Pauline P.” deveto, a primjerice “Petrica Pričalica” osmo! Ona je “mama” jednog od djeci najdražih književnih likova, Pauline P. Ona je Sanja Polak, s kojom smo odlučili porazgovarati nakon promocije njezine desete knjige za djecu, “Skijaškog dnevnika Pauline P.”, koja se održala 5. veljače u Klubu hrvatskih književnika .
Kako ste počeli pisati? Što Vas je potaklo na pisanje?
Sve je krenulo od kreativnog potencijala, koji se razvijao tijekom mog djetinjstva. Svoje prve korake u kreativnom stvaralaštvu napravila sam u okviru tadašnjeg Pionirskog kazališta, odnosno Zagrebačkog kazališta mladih, gdje sam se kao dijete okušala u dramskom izričaju. Početkom devedesetih sam počela raditi kao učiteljica, te sam u svom poslu uvidjela da postoje doista veliki problemi u čitanju u djece. Stoga smo dvojica kolega i ja pokrenuli časopis “Prvi izbor”, namijenjen djeci nižih razreda osnovne škole. U okviru časopisa otvorila se mogućnost pisanja prvog oblika kolumnističkog teksta namijenjenog djeci od prvog do četvrtog razreda osnovne škole i tako su nastali zapisi književnog lika Pauline P., čiji su dnevnički zapisi prvi puta objavljeni upravo u časopisu “Prvi izbor”. Djeci su se doživljaji Pauline P. jako svidjeli, reakcije su bile odlične, te je zrnce knjževnog lika Pauline P. bilo posijano na plodnom tlu. Palo mi je na pamet da bi te dnevničke zapise bilo dobro još malo doraditi i objaviti kao knjigu, što se i dogodilo 2000. godine, kad izlazi “Dnevnik Pauline P.”. Evo, zapravo sada slavim jedan mali, ali meni značajan jubilej: 15 godina mog književnog rada, izlazak desete knjige i 150 000 otisnutih, prodanih primjeraka.
Brojke govore: izuzetno ste čitani, djeca Vas vole, stručnjaci hvale… Kod kuće i sama imam pasioniranu čitateljicu Vaših knjiga. Prvo izdanje Vaše najnovije knjige, “Skijaški dnevnik Pauline P.” raspordano je u svega dvadesetak dana, čak i prije službene promocije. U čemu je tajna?
Za svoj sam rad dobila brojna priznanja i nagrade, a neki su me stručnjaci prilično hrabro nazvali i fenomenom dječje književnosti, jer djeca doista vole moje knjige. Nakon “Dnevnika Pauline P.” slijedio je “Drugi dnevnik Pauline P.”, jer su jednostavno djeca htjela još, zatim ih je zanimalo što se dogodilo kad je Paulina malo narasla pa je nastala “Pobuna Pauline P.” i td. Kroz dječju književnost progovaram o različitostima naših karaktera, emocija, životnih stremljenja, te sam željela apostrofirati tu različitost i kako se kroz nju nadopunjujemo. Zapravo, sva moja književna djela nastaju u susretu s čitateljima, volim raditi s djecom i razgovarati o dječjoj književnosti, i prvi okidač zašto i dalje pišem jest zato što se bavim poticanjem čitanja u ranojezičnom razvoju djece, pri čemu je izuzetno važno da djeca imaju kvalitetnu i dobru literaturu, koja vodi računa o njihovim recepcijskim mogućnostima. Dakle, to moraju biti književni i umjetnički tekstovi, ali ujedno djeci razumljivi. Želim djeci ponuditi književnost koja će im biti dostupna i razumljiva, a sudeći prema reakcijama, izgleda da sam u tome uspjela.
S Paulinom P. ste, od 2006. godine i na popisu lektire. Što Vam to znači?
Iskreno, kad sam saznala da sam s “Dnevnikom Pauline P.” ušla na popis lektire, u tom trenutku nisam to smatrala nečim značajnim. Već je tada popis lektire bio izuzetno širok, i tada među tim velikim brojem književnika nisam smatrala da sam u nekom povlaštenom položaju. Kroz deset godina što se Paulina P. nalazi u lektiri, ipak primjećujem da sam uspjela postati lektirni pisac čije knjige djeca doista vole. Odjeci u književnosti nisu brzi, za to je potrebno duže vremena, pogotovo ako vidimo da se o dječjoj književnosti u medijima malo govori, dječje knjige ni njihovi autori nemaju medijski prostor. Samim time, ako se neka dječja knjiga profilira kao dobra knjiga, bez medijske pompe, to je izuzetno vrijedno. Zaista sam presretna što se to mojim knjigama dogodilo, svojevrsni uspjeh došao je kao rezultat predaje “iz ruke u ruku”.
S obzirom da ste učiteljica, da pišete, uređujete dječji časopis i još čitav niz drugih aktivnosti, kako nalazite vrijeme za to sve?
Svaki dan čovjek na raspolaganju ima 24 sata. Za mene ne postoji sintagma “nemam vremena”, nego sintagma “za što sam odabrala svoje vrijeme”. Imamo mogućnost izbora na što ćemo potrošiti naših 24 sata, i time se u svome radu i stvaralaštvu vodim.
U svojim ste se knjigama nesumnjivo približili djeci. Kako ste uspjeli?
Još uvijek, bez obzira na moje godine, imam u sebi potencijal djetinjstva, još uvijek živi dijete u meni. Stvarajući lik Pauline P., u njega sam unijela neka moja razmišljanja kad sam bila djevojčica, razmišljanja drugih djevojčica, kojima sam kao učiteljica okružena, te naravno i razmišljanja svojih kćeri. Kada napišem priču, uvijek ju nastojim čitati iz perspektive djevojčice od deset, jedanaest godina. Nastojim se uživjeti u ulogu kritičkog čitatelja, djeteta, kako bi tekst bio komunikativan s djecom, da ga djeca lako prime i razumiju. Dosta vremena potrošim upravo na to da tekst stilski prilagodim djeci. Mislim da tu leži formula uspjeha: ja doista razmišljam o djeci, kao budućim čitateljima mojih knjiga, razmišljam o svojoj publici. Ne podilazim svojoj publici, nastojim progovoriti o različitim temama, koje su ponekad i bolne. Međuti, kad kroz humor i prividnu lepršavost nastojim otvoriti neke teme, primjerice o razvodu i sl., uvijek to činim kroz dozu vedrine, jer sam i u životu optimist i smatram da te svaki događaj u životu, bez obzira kako bolan bio, može oplemeniti.
Da li Vaše knjige čitaju Vaše kćeri, da li daju svoj “strašni sud”?
Moje kćeri djelomično pročitaju svaku knjigu koju pišem, ne znam da li su pročitale neku moju knjigu u cijelosti, jer su sada već odrasle, mlade žene. Sada, kako su starije, one me potiču da pišem, jer nemam problema s idejama i maštom, ali imam problem s odvajanjem od života da bih sjela i počela pisati. Za pisanje je, osim mozga i mašte, potrebna i guza koja će sjediti, a ja sam dosta znatiželjna, druželjubiva i imam dosta interesa. Pisanje je samotnički posao, i to mi dosta teško pada, a moje su kćeri poticaj tijekom mog stvaranja.
Planirate li napisati knjigu za odrasle?
Već nekih pet godina intenzivno razmišljam o tome i imam dosta materijala za knjigu takve vrste. Razmišljam o knjizi za odrasle, koja bi sigurno bila povezana i s djecom. Nažalost, nemam uvjeta da budem samo pisac, a imam i dosta interesa i obaveza, ali vjerujem da polako sazrijeva i dolazi i taj trenutak.
Što Vi čitate?
Na tom sam području svaštarica! Sa pisanim se tekstom družim cijeli svoj život, aktivno od petog razreda osnovne škole, a sada me trenutno zanimaju neki filozovski tekstovi, zatim što pišu moji kolege književnici za djecu, što pisšu moji kolege koji pišu za odrasle. S obzirom da se bavim i stručnim i znanstvenim radom, puno čitam i stručnu literaturu. Često kupujem knjige, volim knjige i puno čitam, ali mi je teško izdvojiti neki poseban naslov.
Navika čitanja danas: čini li Vam se da je čitanje u porastu? Osobno mislim da se za kvalitetnom literaturom sve rjeđe poseže.
Teško je doći do točnog odgovora pukom spekulacijom. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, valjalo bi provesti kritičko istraživanje. Ipak, moram primijetiti da je danas knjiga iznimno dostupna. Danas mogu čitati svi. S obzirom da sam 25 godina u nastavi, ne vidim da su djeca nekada čitala više nego što čine danas. Mislim da će prava, kvalitetna literatura uvijek naći svoju publiku.
Kako djecu navesti na čitanje?
Mislim da se mi svi kao društvo moramo založiti za to da se svi mi, pa tako i djeca, više družimo s pisanim tekstom, i to kvalitetnim pisanim tekstom. Knjige postoje svuda oko nas, knižnice su jedne od najljepših oaza pisane riječi, a godišnja članarina je doista simbolična. Evo, članarina u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici je samo 50 kuna, što znači da je to 20 lipa dnevno, dakle, kvalitetna literatura je gotovo besplatna. Trebali bi postojati jači projekti na nacionalnoj razini, koji bi potaknuli ljude na čitanje. Za djecu je vrijednost čitanja iznimno važna. Kad me pitaju djeca u školi što da rade da imaju petice, kažem im da dnevno čitaju barem 15 minuta. Čitanje je izuzetna mentalna vježba, koja na izvrstan način razvija mozak i priprema djecu na različite vještine, koje su kasnije potrebne u životu. Učenje se u velikoj mjeri oslanja na čitanje, djeca u nižim razredima moraju usavršiti vještinu čitanja, kako bi kasnije mogla kvalitetno primati tekstove. Tijekom čitanja događaju se različite mentalne aktivnosti u mozgu, koje dovode do boljeg kapaciteta za strategije učenja u kasnijim razredima. Svakako je potrebno napraviti nacionalni projekt poticanja svakodnevnog čitanja od barem 15 minuta, kod djece u nižim razredima, što iziskuje kvalitetan materijal, koji bi dijete svaki dan čitalo. Kad bi se radila analiza koliko djeca čitaju, nažalost ne bismo došli do 15 minuta dnevno. A djeca zapravo vole čitati, samo im je to teško, jer to nisu dovoljno uvježbala. Čitanje je blagotvorna aktivnost, koja se uvježbava, i za to trebate imati “trenera”, a to je prvenstveno roditelj, koji će izdvojiti samo 15 minuta dnevno da čuje kako dijete čita i da ga na to potakne.
Vaši planovi.
Prvi veliki životni plan mi je da živim još jedno 30, 40 godina (smijeh), jer imam jako puno posla. Mislim da je sada, s obzirom na moje životno iskustvo, dosadašnji rad s djecom i znanstveni rad, došlo vrijeme da budem korisna ne samo svojoj obitelji, već i široj društvenoj zajednici. Želim se više posvetiti radu s djecom, raditi nešto za korist tih naših mališana, jer smatram kako je to izuzetno važno i nadasve potrebno.
