Antonio Zaninović jedan je od najautentičnijih (uz dodatak najkreativnijih), a najskromnijih ljudi koje poznajem. Vrhunski arhitekt koji voli život i prirodu toliko da ih konstantno stavlja ispred svojih građevina / radova i time pokazuje zavidnu razinu osviještenosti i nedostatka ega. Vrlo progresivno za svjetski uspješnog arhitekta, muškarca koji je pritom i djelomično naše gore list. Tijekom njegovog boravka u Zagrebu toliko sam naučila o vlastitome gradu, arhitektonski ali i ljudski, da ga gledam drugim očima. Antonio potvrđuje onu da su najgenijalniji ljudi često vrlo jednostavni, ponizni i onako, skroz ljudski pristupačni. Inspirirajte se ljepotom njegovih djela i rečenicama koje će vam možda zvučati pomalo arhaično, samo zato što se radi o okorjelom romantičaru i zaljubljeniku u sve što je lijepo, ali na taj džentlmentski old school način.
Gdje sve pronalaziš inspiraciju za svoj rad (priroda / svakodnevlje / rituali)?
Inspiracija može doći iz bilo kojeg izvora, iskustva ili sjećanja. Sva osjetila pomažu; vid, sluh, dodir, okus, miris. Vizualno inspiraciju često pronalazim u netaknutoj prirodi gdje je ravnoteža komponenata (stijene i raslinje naprimjer) u savršenoj harmoniji – istovremeno lijepo i zastrašujuće.
Ljudi me inspiriraju svojim djelima, pričama, načinom na koji su odlučili živjeti ili glađu / ljubavlju / čežnjom za životom. Mjesta me inspiriraju svojom jedinstvenošću i autentičnošću.
Tvoji su korijeni vezani uz Čile i Hrvatsku – kako vidiš / povezuješ te dvije zemlje?
Obje su geografski slične, ali ono što ih najviše povezuje jest – povijest. Masovne migracije Hrvata u Čile između 1864. i 1956. godine prepune su istovremeno tužnih i sretnih priča ljudi koji napuštaju svoj dom i počinju ispočetka na posve nepoznatom teritoriju. To su priče nade i milosrđa. Otvorenost čileanskog društva odnosno kulturalni pluralizam tog doba sjajan je primjer velikodušnosti čovječanstva i tamošnjih ljudi.
Preslikava li se to / Vidi li se to i u tvom radu?
Veći sam dio svoje karijere izgradio u kulturalno raznolikim gradovima (New York i Cape Town), svakodnevno izložen različitim kulturama i ljudima. Bivajući imigrantom od ranih 2000 – tih, ali i odrastajući kao spoj dvaju kulturalnih pozadina spoznao sam važnost – baštine, naslijeđa. Baština je ono što čini mjesta i ljude jedinstvenima i zanimljivima. Najbolji dio naslijeđa dolazi od lokalnog, jednostavnog načina života usklađenog s geofrafskim i klimatskim uvjetima kao i razumnog korištenja prirodnih resursa. To je ono što pokušavam izraziti, kreirati kroz svoj posao. Objekti pa onda i mjesta rođena iz jedinstvenog okruženja, kojemu onda ostaju vjerna, time bivaju i – posebna.
Što je arhitektura za Tebe?
Sredstvo, kao i mnoga druga, koje nam pomaže da osmislimo, nastanimo prostor u ili na kojem živimo. Mišljenja sam da jedino kad je se smisleno i pozitivno koristi jest onda kad uključuje i time poštuje prirodu i povijesno naslijeđe u koje je uronjena.
Imaš taj plutajući, eterični moment u svakom projektu kojega si odradio, osmislio. Gotovo da se ne osjeća gustoća i hladnoća betona u tvojim kućama – što je neobično, jer ga dosta koristiš. Podsjetio si me na Frank Loyd Wrighta, kad sam proučavala Tvoje capetowenovske kuće, upravo zbog tog plutajućeg, laganog betona i iznimno prirodnog stapanja unutrašnjeg i vanjskog prostora. Wrigt nema tu Tvoju lakoću i nekako je više vidljiv u odnosu na okoliš. Kod Tebe se vidi spiritualna veza s prirodom gotovo – šamanska!
Tko su Tvoji mentori / uzori?
Jako sam puno naučio od bivšeg mentora Stevena Harrisa, ali i kroz prirodu i jednostavne načine življenja koje sam već naveo, a koji su me podučili o krhkosti života, ljudskoj prolaznosti na ovome svijetu. I to se reflektira u mojim zgradama i dizajnu gdje pokušavam teške strukture omekšati onima iz okoliša u koji ih smještam. Arhitektonska remekdjela koja stvara Studio Mumbai, u Indiji, najbolji su primjer povezanosti arhitekture i prirodnih resursa, okoliša. U njihovom se radu tako lijepo i jasno očituje poštovanje baštine i craft kulture odnosno obrtništva, a i ocrtava spiritualna komponenta.
Kako pristupaš klijentima koji naruče projekt od Tebe? Kako izgleda proces i kako se nosiš s copy – paste idejama iz magazina?
Svatko je drugačiji pa je takav i moj pristup. Netko dođe k meni nakon što je vidio jednu od mojih kuća, drugi pak po preporuci prijatelja. Svi imaju drugačiji način življenja tako da proces uglavnom započinje tako da mi naručitelj priča o svojim očekivanjima. Za mene pak pravi proces započinje kad dođem na teren, stanem na zemlju i dobijem uvid u okruženje. Nakon toga uzimam u obzir navike ljudi koji će tu stanovati i onda se prepustim kreativnom procesu. Klijent određuje program i veličinu, ali teren diktira i lokaciju, oblik, orijentaciju, proporcije i dizajn. Treba ostvariti dijalog, i to harmoničan, između izgrađenog i neizgrađenog. Klijenti mogu donijeti materijale s naznakama, željama i inspiracijom, koji se uglavnom nikada doslovno ne iskoriste. Mnoge od tih naznaka predstavljaju želje i uvjerenja, koje uvijek pokušam reinterpretirati i na taj način iskreirati nešto novo i jedinstveno.
Što Ti se sviđa u hrvatskoj arhitekturi? Pronalaziš li tu neke arhitekte koji Te inspiriraju?
Sva su mi razdoblja hrvatske arhitekture zanimljiva i inspirativna. Ruševine / ostaci iz 15. stoljeća jednako su mi uzbudljive kao i moderne građevine. Najviše me inspirira rad Nikole Dobrovića, jer se u njegovim građevinama očituje jednak način poštovanja prirode i okoliša u koji i ja vjerujem i slijedim / primjenjujem. Grand Hotel na Lopudu sjajan je primjer slobodne arhitekture, okružen raslinjem, gotovo poput ruševine, jedva vidljiv s morske strane.
Razmišljao si o preseljenju / življenju u Hrvatskoj … mnogi bi ovdje reki da si ili lud ili preveliki sanjar / idealist, jer za njih je Tvoj život u Capetownu i rad sa svjetski poznatim arhitektima, poput Stevena Harrisa, nedosanjani san! Koji je Tvoj san odnosno na koji je način povezan s Hrvatskom?
Selim u Hrvatsku zato što ovo područje duboko odzvanja u meni. Osim korijena o kojima sam ranije govorio postoji poveznica s istočnoeuropskim svijetom koji je još uvijek živ. Način života još je uvijek povezan sa zemljom i prirodom. Jednostavnost koju ovdje pronalazim donosi mi radost i mir i čini me sretnim. Luda utrka za zgrtanjem novaca koja dominira zapadnjačkim društvima, u kojima sam odživio veći dio svoje karijere, nije uspjela uništiti hrvatski duh. Želim se stopiti s time i pomoći u njegovom očuvanju.
Radiš li puno istraživanja prije nego započneš s projektom?
Naravno! Sve čega se dohvatim ulazi u to; od povijesti, okoliša, ljudi, klime, materijala, radnika, ekonomske situacije,običaja, navika …
Daj mi par smjernica / uvida o kućama u južnoj Dalmaciji – koja se priča krije iza tih projekata?
Priča je savršen primjer kako se ljudi, ljubav i poštovanje prema nekom mjestu savršeno nadopunjuju. Prvo se povezivanje dogodilo samo od sebe kad sam uvjerio neke svoje njujorške prijatelje da mi se pridruže na ljetovanju u Hrvatskoj. Bio sam u žaru istraživanja vlastitih korijena po Hvaru s kojega sam se prebacio u Dubrovnik gdje sam i dočekao svoje prijatelje. U Dubrovniku se dogodilo još jedno prekrasno povezivanje, susret i prepoznavanje s hrvatskim umjetnikom Hrvojem Majerom. Svi smo ustanovili da obožavamo istraživati strane kulture. Prijatelji su mi se vratili u New York preplavljeni pričama o ljepoti, snovima i energijom netaknute prirode, otoka, koju sam, osobno, upio skroz. Na staničnoj razini.
Povratkom u New York ispričao sam te priče mojim bivšim poslodavcima, sada prijateljima, koji su odlučili pronaći svoje mjesto na zadanoj / viđenoj lokaciji. Vrlo brzo nakon te odluke bili smo u avionu za Dubrovnik. Susreli smo se s Hrvojem, koji je ponovo zablistao u ulozi vodiča i entuzijasta, istraživali mjesta o kojima smo prije samo slušali najzanimljivije priče. Moj je bivši šef, nakon toga, kupio jednu kuću, pa još jednu i – još jednu! Radio sam na sva tri projekta i tako se rodila i moja ljubav prema restauraciji. Jasno poštovanje prema građevnim metodama i arhitektonskom nasljeđu vodilo je renovaciju sa slobodnijom manipulacijom interijera. Nakon što sam otvorio svoj ured vraćao sam se na ta mjesta i počeo dovoditi klijente za koje sam osjetio da dijele moju životnu i radnu filozofiju. Još dvije kuće su obnovljene i na kraju je i moja kuća izrasla iz ruševina! Vratili smo čitavo selo u život s kućama koje su blizu onoga kako su nekoć izgledale. Danas smo svi jako dobri prijatelji i provodimo ljeta zajedno!
Koristiš li još uvijek crtanje u svome radu?
Da, uvijek! U svakom koraku projekta, no ponajviše za početne koncepte. Volim direktno prevoditi ideje iz glave u tijelo pa iz tijela direktno na papir bez da se dotičem – tehnologije.
Obzirom da drugačije pristupaš svakom projektu možeš li odabrati dva potpuno različita i provesti nas kroz te različitosti?
Pristup renovaciji kuća u Hrvatskoj (Južna Dalmacija) i Bantry Bay kuća u Cape Town-u potpuno su različite koncepcijski, ali imaju isti cilj. Jedna zahtjeva poštovanje postojećih struktura (i mnogo istraživanja u smislu starih metoda gradnje, povijesti, prijašnjih tragova ljudske naseljenosti) koje onda moraju biti prilagođene novim stanarima koji uglavnom imaju drugačije ideje o korištenju prostora. Nova kreacija limitirana je interijerima i odnosom s okolišem. U slučaju petstogodišnjih kuća, poput ove, dogodilo se potpuno stapanje / asimilacija. Budući se ista odvijala stoljećima i rezultirala time da su ruševine i okoliš postali jedno – to valja njegovati i zadržati. S novim kućama, poput Bantry Bay, vodeća sila je isključivo okoliš. Nova kreacija uključuje sve aspekte izgrađenog okoliša – kako vanjskog tako i unutrašnjeg. Ovdje je izazov precizno iskreirati građevinu koja ugodno sjedi u terenu, kao da je oduvijek tu / tamo. Zapravo, kao da ispočetka kreirate ruinu!
