Isn’t it weird that everything sounds better in English? Čak i prije nego sam naučila prve engleske riječi, a dok sam na materinjem gutala knjige Enid Blython i Lewisa Carrola, znala sam da ću šetati britanskim pustopoljinama u gumenim čizmama, kad-tad.

I zaputili se mi u ljeto, 2015. u Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske pa, kad smo već tamo, i u Republiku Irsku. Na punih 28 dana.

Čini vam se puno za putovanje s troje djece dobi 7, 5 i 3.5 godina? I meni se činilo, priznajem. Posebice u trenutku kada petoro ljudi, od čega troje spomenute djece, treba spakirati za 27 dana putovanja bez mogućnosti pranja odjeće i za vremenske (ne)prilike, odnosno ljeto-koje-uopće-nije-ljeto. Navedeno znači da DOSLOVNO sve iz ormara trpate u četiri kofera, koliko ih stane u prtljažnik auta uz razne sitnice koje bi mogle zatrebati na tako dugačkom putovanju. Nemoguća misija.

Ali, kao i uvijek… Kreneš s onim što je nužno. Onda napraviš što je moguće. I uskoro radiš ono što se činilo nemoguće. Spakirani i zatrpani, krenuli smo jedne ljetne večeri, sa zagrebačkih 36 celzijevaca, put Calaisa. Vozili cijeeluu noć, do Kanala smo prošli kroz 7 država i negdje pred Eurotunelom krenulo je pravo uzbuđenje. Vozit ćemo se u autu vlakom ispod mora! U Calaisu, uparkirali se u vlakić i za 25 minuta bili na Otoku, u drugoj vremenskoj zoni, na ‘krivoj strani’ ceste. S automobilom koji, po njihovom poimanju i prometnim pravilima, ima volan s krive strane. Dovoljno je reći da mrtvi kut postaje malo veći izazov i da vožnja europskog automobila engleskim cestama nakon mjesec dana može rezultirati upalom vratnih žila. Ali, Izazov br.1 svladan.

Izazov br.2: Brzinsko preračunavanje brzine izražene u miljama u onu kilometarsku.

Izazov br.3: Shvatiti što pobogu znači “No hard shoulders for x miles”. Ili, “Slow kids on roads with no shoulders”.

Da dojam bude potpun, smještaj smo odlučili rezervirati u tradicionalnim britanskim B&B kućama, kolibama (cottage) ili farmama. S idejom da natučemo kile tradicionalnim engleskim doručcima i pivama malih craft pivovara u lokalnim pubovima (koga briga, ljeto je skoro pa gotovo!). Svi izazovi, a posebno ovaj posljedni, uspješno savladani.

Ovo je trenutak za mali uvod u svijet putujuće petorke. Ljudi su podijeljeni oko toga što naša petorka koja broji 2 Vrhovna bića u obliku Tate i Mame te 3 zvijeri gore spomenute dobi putuje otkad… Pa, otprilike otkad su se rodili. Putovnice su dobili daleko prije nego su skinuli pelene. Prošli veći dio starog kontinenta. Ljudi obično reagiraju s ‘Ma daaaaj’ pa nastave s ili ‘Vi ste ludi, kako vam se da?!’ ili ‘Svaka čast! Kako vam se da?’. To je neka priča za sebe. Gluteus maximus svrbi nakon što smo par mjeseci statični pa eto, mi idemo. Obično autom, radi slobode. Ponekad avionom. I brodom. I vlakom. Stacioniramo se u nekom središnjem dijelu zemlje, obično u manjem mirnijem mjestu i onda radimo dnevne izlete kako bi što više vidjeli. I to funkcionira. Bez greške. No, vratimo se putovanju.

Prva je stanica bila Engleska. Smjestili smo se 100 km jugozapadno od Londona, u Winchesteru, Hampshire, bivšem glavnom gradu Engleske u kojem su živjeli i stvarali Jane Austen i John Keats. Charming, indeed! Baza za istraživanje bio je hotel The Black Hole B&B, preuređeni bivši zatvor. U Engleskoj se usred ljeta odlično spava pa smo puni energije istraživali živopisan i pomalo dekadentan Brighton na jugu Engleske, vidjeli THE Stones u impresivnom Stonehengeu i pravili se Englezi u šarmantnom Bathu ispijajući originalni five o’clock tea sa čajem, sendvičima od krastavaca i lososa, sconesima s maslacem i džemom jer kad si u Engleskoj praviš se Englez. Yeah, mate.

Usred ljeta nam pada jedan rođendan. Ove godine sedmi. Zamislite da slavite prevažan 7. rođendan i da vam kažu da idete u Legoland?! Taj dan je najbolji dan ikad. Nakon toga nismo mogli propustiti posjetiti Njeno kraljevsko visočanstvo u dvorcu Windsor, isprobati kraljevski dobar fudge, posjetiti Eton College i na kraju večerati uz Temzu i rođendanski se zasladiti Eton Messom. U Etonu.

Pet dana je premalo za istraživanje Engleske, ali pred nama je još dug put. Sljedeća stanica Wales. Usred šume, u Llagantocku, u potkrovlju kuće stare preko 100 godina. Škripavo i autentično. Kada krećete u Wales, ne znate što očekivati. Nitko ne zna puno o Walesu. A totalno je podcijenjen u okvirima VB. Englezi ih smatraju seljacima, a čak nas je i jedna rođena Velšanka pitala prije puta: “Why the hell would you want to go to Wales?!” A zašto ne? Prirodne ljepote kakve ova zemlja ima su… Pa, nadnaravne. Životinjice kao iz slikovnice. Ljudi divni. Full english breakfast dodatno podebljan, ipak su oni u brdovitom kraju. Ovdje istražujete prirodu, sve je opuštenije, kao kod bake na selu. Lutate po nacionalnom parku i istražujete pećine Dan yr Ogof National Showcaves of Wales, vozite se starim vlakom na parni pogon po nacionalnom parku Brecon Beacon. Piknik na jednoj od stanica. Scena iz ‘Pet prijatelja’ – mesne pite, sir, pivo s đumbirom, pink lemonade. Laganini. Čilanje po velški… Tko ne bi zavolio Wales?

Atmosfera se osjeća i u gradovima. Cardigan i Cardiff, a posebice ovaj drugi, glavni grad Walesa puni su prirodne, zdrave, zemljačke energije. Ljudi se vole motati, oblačiti i farbati u nacionalnu boju – crvenu, vole piti – puno, a uglavnom to kombiniraju. Karneval.

Iz Walesa smo nakratko potegnuli nazad do Engleske. Jer kako prevaliti te silne kilometre i ne prošetati se ulicama kojima je nekoć hodao veliki Shakespeare, vidjeti gdje je napisao i danas aktualne drame, gdje je na kraju pokopan? Stratford upon Avon živi i diše Shakespearea.

Došlo je vrijeme za Republiku Irsku. O kojoj bih vam rado pričala da sve to stane u 10.000 znakova. A ne stane. Jer Irska je priča za sebe. I zaslužuje vlastitu priču. Ta zelena, vlažna zemlja u kojoj se u jednom danu izmjene četiri godišnja doba, u kojoj se pije nevjerojatno dobro pivo i jede izvrsna hrana, u kojoj te glazba prati na svakom koraku, kao da si u nekom filmu jer oh, što ti ljudi vole svirati i što vole svoju narodnu glazbu… Ta zemlja koja je nezasluženo raseljena, a ima takva bogatstva.

Zemlja u kojoj obožavaju Hrvate. A napokon sam shvatila i zašto. Irska je mala zemlja za veliki odmor. Baš kao i naša. Jer imaš zelenila, imaš more, imaš pivo i staro kamenje i ‘što će ti brate mili, više od toga?!’. Kopirani mentalitet. Itinerar u Irskoj je izgledao ovako: Arthurstown-Waterford-Kilkenny-Cork-Crosshaven-Miltown-Rock of Cashel (St. Patricks Rock)-Cliffs of Moher-Doolin-Galway-Kylemore-Aran-Dublin.

A zatim…preko Sjeverne Irske, iz Belfasta brodom do Škotske. William Wallace, here we come! Škotsku nikad nisam zamišljala osunčanu. Iznad tih ruševnih dvoraca, ciglenih i kamenih kućica i bezbroj zelenih brežuljaka na jednom od kojih se kroz maglu nazire gajdaš u kiltu, moraju biti tamni zlosutni oblaci. Takvo nas je vrijeme dočekalo u Škotskoj. Ovdje je živio Rob Roy, ali ne mogu si pomoći, kao što ne možete ni vi, da vam jedna od prvih asocijacija na Škotsku ne bude Mr Braveheart William Wallace, kako ga je utjelovio Mel Gibson. A Škotska je jedna zemlja divna. I nema veze što je sve mokro i blatno, nema veze što na najtopliji dan u godini živa dosegne 20 stupnjeva, nema veze što ljeti moraš nositi “wellies”, ova je zemlja divna i čarobna.

Smjestili se u Callanderu, malom gradiću koji se smjestio na granici Highlanda i Lowlanda. Taman da nam bude taman. Čine ga dvije ulice. Savršeno. Ali zato je priroda usred koje se smjestio neopisiva. Možete se šetati, planinariti, voziti oko bezbroj jezera, voziti se po jezerima. Malo pivice usput (Škoti vole i pivu, ne samo viski).

Jesam li se veselila Edinburghu? A ne, nisam. Dun Eideann, glavni grad Škotske, leži blizu rijeke Leith i uz zaljev Firth of Forth. Stanovnici ga od milja zovu Auld Reekie (Old Smokey).
 Spektakularan je i slikovit sa svojom srednjovjekovnom arhitekturom, s moćnim dvorcem koji dominira gradom ležeći na ugaslom vulkanu. A još je spektakularnija energija ovog grada. Zaista mogu zamisliti zašto je J.K. Rowling upravo u Edinburghu dobila inspiraciju i u nekom kafiću napisala prvi dio Harryja Pottera. Ili Sir Arthur Conan Doyle za Sherlocka, a da ni ne spominjemo Roberta Burnsa, Sir Waltera Scotta, Muriel Spark, Irwinea Welsha… Ovaj je grad inspirirao preko 500 romana i zasluženo je 2004. postao prvi UNESCO grad literature.

A naše se putovanje poklopilo s jednim od najvažnijih svjetskih kazališnih festivala-  Fringeom. I sa Gin festivalom, Jazz festivalom, International book festivalom.. .miruj srce moje! Brzo nazad u prirodu. Ballater, Aberdeenshire je najsjevernije što smo vidjeli od Škotske. Prilično sjeverno. Ondje smo se zaljubili. Zaljubila sam se u mnogo gradova u kojima smo bili, ali nikad ovako. St. Andrews, gradić na istočnoj obali, poznat je po katedrali koja je bila najveća katedrala u Škotskoj. Tu su se čuvale relikvije sv. Andrije po kojem je grad kasnije i dobio ime, koji je postao svetac zaštitnik Škotske i čiji je križ na škotskoj zastavi.

Upravo je ovdje izmišljen golf, u 15. st. U gradu ima 7 golf terena, a turnir koji se igra na najstarijem, Old Course terenu je nešto kao golferski Wimbeldon. Želim biti penzić u Škotskoj, živjeti u St. Andrewsu, šetati uz more i igrati golf.
 Back to reality.

Nakon ovog grada u kojem se povijest, kultura, znanost, uglađenost i jedan opći mir duha osjete na svakom koraku, krenuli mi u Perthshire, u samo srce Škotske, na highlander igre. Vašar, kirvaj, dernek, fešta po škotski. Veselje i smijeh. Gorštak do gorštaka, usred impozantnih i moćnih škotskih planina. Ma vidjeli smo i Hadrijanov zid, kojeg su izgradili Rimljani (dalje nisu mogli, Škoti su ih zaustavili) a koji je doslovno dijelio Britanski otok, na povratku kući se zaustavili u čarobnom francuskom Colmaru.

Ali Škotska… definitivno želim biti penzić u Škotskoj. Nakon što putujuća petorka proputuje čitav svijet.

Tekst i foto: Iva Novosel (Njamamama)

Komentari