Taj osjećaj kada se završi dugotrajan proces preuređenja ili izgradnje novog prostora stvara u meni prekrasnu emociju ispunjenosti i zadovoljstva. Radost takvog trenutka koji čekaš ponekad i godinama drži te i daje ti poticaj da izdržiš sva iskušenja i probleme na koje nailaziš kroz taj proces.

Onaj trenutak u kojem se završe podne plohe predstavlja prekretnicu kada gradilište postane interijer. Kada osvane novi pod, znaš da si stigao u završnu fazu.

Promatrajući trend na društvenim mrežama gdje se ljudi vole fotografirati nad podovima koji im se sviđaju, prisjetila sam se raznih interijera koje sam odradila od početka mog rada.

Posljednjih godina porastao je interes za proučavanjem dekorativnih pločica, koje bi se mogle smatrati keramičkim proizvodom s najviše varijanti i najveće raspostranjenosti među svim keramičkim proizvodima. Iako nas povijest tog proizvoda vodi u stari Egipat i Siriju, prvi procvat izrade dekorativnih pločica u Europi počinje u vremenu srednjeg vijeka. Prvi oblici srednjovjekovnih pločica poznati su kao mozaik pločice, maleni, različito obojani geometrijski oblici posloženi u formu većeg uzorka ili oblika. Najzanimljivije srednjovjekovne pločice, takozvane umetnute pločice, izrađene su metodom pečaćenja uzorka u glinu, nakon čega se uvučeni dio punio bijelom tekućom glinom. Nakon sušenja premazivale su se prozirnom olovnom glazurom koja bi pečenjem postala crveno-smeđa, a umeci medeni.

Dizajn pločica mogao je biti zaista raznolik. Može biti isključivo ornamentalan, sa stiliziranim cvjetnim motivima poput fleur-de-lis, ili može biti više figurativni, životinjski, s prikazima konja, viteza ili scena iz lova. Divni uzorci sačuvanih pločica iz tog doba mogu se vidjeti u Londonu u Westminsterskoj opatiji, a one iz malo kasnijih razdoblja u British Museumu.

Maurska okupacija Španjolske prebacila je tehniku proizvodnje sve tanke glazirane keramike iz Bliskog Istoka u južnu Europu. U glazuru se ubacuje tinta, glazura postaje bijela što omogućava savršenu podlogu za oslikavanje keramičkim bojama. Iz Španjolske tehnika se prenosi i u Italiju gdje tijekom 15. stoljeća postaje poznata kao majolika, izraz izveden od naziva Majorca, otoka između Španjolske i Italije koji je bio glavni tržni centar za svu glaziranu keramiku. Talijani su izrađivali pločice u plavoj, zelenoj, ljubičastoj, narančastoj i žutoj boji. Moda šarenih pločica širi se prema sjevernoj Europi početkom 16. stoljeća, pa talijanski keramičari emigriraju u gradove kao što su Antwerpen u Flandriji. Najpoznatiji među njima bio je Guido di Savino koji nakon ženidbe mijenja ime u Guido Andries, a njegova radionica koju kasnije prenosi i na svoje sinove postaje svjetski poznata.

Zbog rata 1560. lončari iz tog područja bježe prema Amsterdamu i Haarlemu. Svoje vještine prenose Nizozemcima, što dovodi do procvata lončarstva početkom 17. stoljeća u gradovima poput Delfta i Rotterdama.

Iako su nizozemske pločice u početku bile slične talijanskima, oni ubrzo počinju razvijati svoj stil i osim podnih počinju proizvoditi i zidne pločice. Delftware postaje poznati sinonim za specifični stil dekoriranja keramike. Uvode tipične nizozemske motive poput tulipana, brodova, dječjih igara i pejzaža. Nakon što su nizozemski pomorci počeli donositi kineski porculan oko 1620., Nizozemci pod utjecajem specifičnog kineskog dizajna mijenjaju svoje dotad šarene motive u isključivo plavo-bijele. U pariškom muzeju Chateau de Rambouillet nalaze se najljepši delftski primjerci iz tog perioda.

1756. u Liverpoolu, John Sadler eksperimentira s ispisom na pločicama pomoću bakrenih ploča, što u cijelosti mijenja način proizvodnje i postaje najpoznatija tehnika ukrašavanja pločica.

Pojava nove mode u dizajniranju interijera – zidnih tapeta, izbacuje pločice iz fokusa kao najvažnijeg dekorativnog elementa interijera. Ponovno se vraćaju u modu 1830. kada se izrađuju replike originalnih pločica srednjovjekovnog dizajna, uglavnom pri gradnji velikih crkava i palača.

Kasnije reakcije na industrijski dizajn i strojnu proizvodnju dovele su do razvoja pokreta Arts and Crafts , a osnivanje kompanije Morris&Co, čiji se proizvodi smatraju najboljim proizvodima viktorijanskog doba, bio je posebno važan događaj.

Moda secesije ostavila je svoj trag na proizvodnju pločica, dok se nakon Prvog svjetskog rata i još više nakon Drugog, počinje javljati otpor prema pretjeranoj dekoraciji, te se počinje proizvoditi sve veći broj običnih jednobojnih pločica. U nekoliko navrata pažnja je usmjerena na dizajn keramike zahvaljujući Picassu, Matisseu, Mirou i Salvadoru Daliju.

Zadnjih desetak godina javlja se pojačani interes za dekorativne pločice. Arhitekti i dizajneri interijera postali su opet svjesni vrijednosti i potencijala pločica, pa ih sve više koriste iz funkcionalnih kao i estetskih razloga. Kompjuterska izrada promijenila je u cijelosti način proizvodnje i povećala spektar mogućnosti u dizajnu pločica.

Iako je dekoracija pločica prešla s jednostavnih alatki i metoda koje su koristile srednjovjekovne zanatlije na mehaniziranu proizvodnju i sofisticirana sredstva kompjuterskog dizajna, ruka dizajnera vođena njegovom kreativnošću i dalje ima glavnu ulogu u cijelom procesu. Duga povijest i različite tehnologije, nove i stare, udružene s kontinuiranom potrebom za pločicama, osigurale su vedru budućnost za ovaj poseban segment dekorativne umjetnosti.

Pozdrav iz Splita.

Foto: Maja Maljković, arhiv Lee Aviani
Model: Mia Pauletić

Komentari