Mediteranska klima, sa svojim blagim zimama i suhim i vrućim ljetima, uvijek je golicala maštu pravih hedonista i iskusnih putnika. Mediteranska obala, otvoreni prostori, azurno plavo nebo, sunčeva toplina i more samo po sebi sa svim svojim tonovima, savršena su podloga za arhitektonsko oblikovanje. Priroda i arhitektura spojeni kako bi stvorili vječni osjećaj spokoja.
Magična točka gdje prestaje kopno, a počinje more oduvijek je bila nadahnuće umjetnicima za izražavanje svog divljenja toj prevrtljivoj granici koja pleše ovisno o silama koje njome vladaju.
Čovjek je oduvijek bio fasciniran morem, ili u širem smislu, vodom. Svi najveći gradovi svijeta razvijeni su na obalama mora i rijeka. Vodene površine služile su gospodarstvu i transportu, ali su predstavljale i težnju čovjeka da bude u neposrednom kontaktu s prirodom. Obala je u gradovima često mjesto okupljanja ljudi, riva je u mnogim mediteranskim naseljima centar mjesta, a na kontinentu su rijeke koje prolaze kroz gradove često žile kucavice tih urbanih prostora. Upravo iz tih razloga, oblikovanje površina uz obalu oduvijek je predstavljalo veliki izazov za projektante i dizajnere, ali i za društvo u cjelini.
Talijanska riječ lungomare, u svojoj najčešćoj interpretaciji, označava stazu koja se pruža uz more. Možemo ga prevesti i kao obalno šetalište. Talijanski jezik uz lungomare poznaje još dvije slične kovanice – lungolago i lungofiume, u kojima morsku površinu zamjenjuju jezero i rijeka.
Lungomare je karakterističan za urbanizirana obalna područja, a kao urbanistički i arhitektonski pojam počinje se razvijati sredinom 19. stoljeća. Nastanak prvih lungomarea u korelaciji je s pojavam i razvojem turizma u svjetskim okvirima, a prije svega na Mediteranu.
Jedna od najpoznatijih šetnjica uz more svakako je bolska šetnjica od mjesta Bol do plaže Zlatni rat. Bol je najstarije obalno bračko naselje. Živi u osami južnih krajolika, u središnjem dijelu južne strane otoka, podno Bolske krune i Vidove gore i proteže se nekoliko kilometara uz sam morski rub. Čitavo to područje u laganom je padu prema moru s prekrasnom borovom šumom, a uz sami rub platoa prema moru nalaze se izvanredni primjerci borova starih preko sto godina. Zbog specifičnosti tog pejzaža s naglašenim prirodnim karakteristikama oduvijek se nastojalo što je moguće više respektirati teren pa nikada nisu projektirane velike mase objekata (ni vertikalno ni horizontalno) već je sve rješavano u planovima, s masama koje se stepenasto spuštaju prema moru.
Kovačićev paviljonski sustav obogaćen elementima arhitekture bijelih krovnih ploha i scenografijom mediteranskih motiva i danas služi kao inspiracija mladim naraštajima arhitekata. I zato i mi poput Dinka Kovačića tražimo dogovor i mjeru. Dogovor između suvremenosti i tradicije, i mjeru između zadovoljstva i sreće. Makrolokacija Zlatnog rata je među najosjetljivijima i ujedno najzanimljivijima na Jadranu. Šetnja uz Bolsku morsku obalu i miris mora u zraku užitak je i posebno iskustvo.
Danas slavimo taj trenutak, tu emociju i veselimo se nadolazećem ljetu.
Tekst: Lea Aviani
Foto: Projectum, Sonja Dvornik