‘Blue Valentine’
Poput prave oluje, život nas ponekad zaljulja, a mi kao brod na valu izgubimo kompas i utapamo se vjerujući da ne postoji izlaz.
Kada se nađemo u ovakvim situacijama, većina od nas idealizira neki dio svog života.
‘Love actually’
U trenucima bespomoćnosti zarobljeni u vlastitim strahovima, nemogućnosti donošenja odluka, idealizirajući ljude i odnose u kojima se nalazimo ne vidimo lekciju kojoj nas život uči vodeći nas kroz neko teško iskustvo.
Najčešće su to ljubavni odnosi i partneri, kako se ne bi morali suočavati sa promjenama koje su nužne nebili se pobrinuli za sebe, svoje zdravlje, morali povući svoje granice i kreirali svoja životna polja onako kako trebaju izgledati da bi mogli živjeti sretan i ispunjen život.
Kada se nađemo u vezi u kojoj idealiziramo svog partnera, koliko se tu doista radi o tom odnosu ili samo time prikrivamo svoju žudnju za patnjom ili velikom romantikom, za bivanjem u dvoje jer kad smo sami ne uklapamo se, jer nismo ispunili nečija očekivanja ili se bojimo odbacivanja od strane društva ili čak pomislimo da s nama nešto nije u redu i slične stvari s kojima se opterećujemo. Kroz bajke, romantične filmove i reklame, kao i priče u kojima je sve idealno, nesvjesno smo preuzeli podržavanje i stvaranje idealnih vrijednosti kroz stavljanje “ružičastih naočala” i uvjeravanja sebe i svega oko sebe da smo i mi sami s jednom takvom idealnom osobom, koju u stvari, uopće ne vidimo onakvom kakvom ona doista jest, već onakvom kakvom smo je mi sami u svojoj slici stvorili, što se nerijetko razlikuje od stvarnosti.
Blue Valentine’
Da li se doista toliko malo cijenimo kada pristajemo na odnose koji nas ne ispunjavaju, radi li se ovdje o navici ili jednoj vrsti ovisnosti o drugoj osobi, iako smo pri tom itekako svjesni da odnos ne funkcionira, čini nas tužnima, a dugoročno i nesretnim osobama. Pitanje je koje si mnogi od nas postave kada se nađu u “začaranom krugu”. Ili se možda samo radi o naučenom obrascu ponašanja u ljubavnim odnosima, o idealiziranju partnera kao i često ponavljanje grešaka okrivljavanja sebe, a sve zbog naučenih uvjerenja na kojima gradimo svoje odnose.
Zašto ponekad idealiziramo svog partnera i odnos u kome se nalazimo iako stvarnost pokazuje drugačije? Zašto se uporno vraćamo tam gdje smo “pali” prvi, drugi ili tko zna koji puta, a znamo duboko u sebi da kada je nešto slomljeno, ne može više nikada biti cijelo i potpuno ma koliko mi to željeli i tome težili. Odgovor je u stvari vrlo jednostavan, stalo nam je više do drugih nego do nas samih. Nismo si dovoljno važni, ne cijenimo se niti poštujemo dovoljno i tuđe potrebe stavljamo ispred svojih jer ne poštujemo granice koje smo postavili, a time ih ne poštuju niti drugi oko nas. Drugim riječima ne volimo sebe na način na koji bi trebali. Jer da se doista volimo, bi li si dozvolili idealizirati nekog drugog?
Upravo kada nismo ispunjeni u ljubavnim odnosima, kao za inat svuda oko sebe primjećujemo sretne i zaljubljene parove i time si još više nabijamo grižnju savjesti i namećemo krivnju da nismo uspjeli, da je problem u nama, što će ljudi reći… a s druge strane to što vidimo uopće ne mora biti istina, možda baš taj sretni par na van izgleda kao savršen, a kada dođu kući svatko živi svoj život, ili netko od njih ima ljubavnika/ljubavnicu, možda uopće ne komuniciraju i ne dijele zajedništvo, ali nama se čine baš najsretniji na svijetu i eto svi drugi su sretni, osim nas. To je kao neka prirodna potreba za dramom, ulogom žrtve, patnjom i boli.
Dok u istom tom trenutku možete odabrati primijetiti kako je nebo iznad vas lijepo i kako ima puno drugih stvari koje sjaje oko nas, no birate ipak ono što će boljeti. To nam govori da uvijek imamo izbor, najmanje dva za svaku situaciju. Jedan koji će nas činiti tužnima, a drugi koji će nam dati priliku otvoriti neka nova vrata, iskusiti neke nove mogućnosti i što je najbolje od svega, uvijek možemo odabrati.
Nikada nismo sami na način da se to događa samo nama, oko nas se nalaze ljudi koji također idealiziraju svoje ljubavi do te granice da izgube sebe, da pristaju na sve kako bi zadržali te osobe u svojim životima jer smatraju da ne zaslužuju više i bolje, jer su ih učili da trebaju šutiti i trpiti, pa čak i pristajati na manje kako bi ostali u zajednici jer ne mogu živjeti sami.
No ponekad, zaista treba stati i pogledati što se tu doista dešava. Svi mi volimo nekoga na svoj način, a taj način ne mora biti isti način kao što taj netko voli nas. Mora li nužno to što nekoga volimo uključivati i to da znamo kako ga treba voljeti. Da li ste ikad upitali svoje partnere da vas nauče kako je njima potrebno da ih volite, a zauzvrat da ćete vi njih naučiti kako je vama potrebno da oni vas vole?
Nadom da će se netko promijeniti i postati ono što bi mi željeli da bude, doziramo onoliko boli koliko možemo podnijeti. Puštamo i prešućujemo sami sebi istinu, i tonemo sve dublje u odnose koji ne mogu opsati, a u jednom trenutku ipak ćemo progledati i vidjeti istinu, i obično se taj trenutak dogodi kada je iza nas već puno godina koje se ne mogu više vratiti.
‘Notting Hill’
Prihvatiti da smo svi različiti i da se nitko radi nas neće, niti treba mijenjati kako bi nam na taj način dokazali da nas vole, je prvi korak prema promjeni i prema prestanku idealiziranja veza, odnosa i ljudi. Prihvaćanjem da je svatko od nas jedinka za sebe sa svim svojim prednostima i nedostacima, vrlinama i manama, sa puno naučenih lekcija kao i s prošlošću koja se ne može mijenjati, i da svi imamo pravo na ljubav, pažnju, razumijevanje i prihvaćanje upravo ovakvih kakvi smo, lakše ćemo se nositi sami sa sobom, a onda i sa našim partnerima koje već na samom početku trebamo pogledati da su takvi kakvi su, a ne da ih idealiziramo i u startu krećemo sa poznatom rečenicom “Bude se to s vremenom promijenilo..”- zapamtite, ne bude. Činjenica je da ili možemo situaciju prihvatiti takovom kakva je, ili ne možemo. Ako vam je ipak teško prihvatiti, pokušajte razmišljati na način da li bi vi željeli da vas netko idealizira, a u dubini duše znate da to niste vi? – teško je ponijeti taj teret koji nam netko nameće, jer kad tad nećete moći glumiti ono što jednostavno niste.
Naše najteže lekcije su naši najbolji učitelji. Budite zahvalni na iskustvu i onome što ste iz toga naučili. Prihvatite i ostavite prošlost iza sebe, jer tu više ništa ne možete promijeniti koliko god se trudili i pričali o tome, besmisleno je kao tražiti da isti val prođe obalom dvaput. Okrenite se trenutku u kome se nalazite sada, i dajte ono najbolje od sebe, jer kako god teško bilo, proći će. I sjetite se da ima i dobrih i loših dana, dobri prolaze i žao nam je zbog toga, ali prolaze i oni loši.
‘Notting Hill’
Foto: Nothing Hill, Blue Valentine, Love Actually
info@lakoca-zivljenja.hr
