Živimo u vremenu u kojem je umjetnost još uvijek apstraktno zvanje koje se ne doživljava kao posao što mnoge u konačnici tjera da se afirmiraju van granica Hrvatske. Mladim kreativcima koji su se odlučili na taj korak da bi ostvarili svoje snove, spaja ljubav prema stvaralaštvu i realističan pogled na svijet. I kako kažu, o povratku doma još uvijek ne razmišljaju.
Ena Jurov
Predstavljamo vam troje studenata umjetničkog smjera koji svoje vještine i znanja unapređuju kroz nova iskustva. Dobro poznatu okolinu zamijenili su drugačijom da bi jednog dana mogli savršeno raditi ono što najbolje znaju, stvarati. Znate li kako izgleda život van lijepe naše? Perspektivnu Luciju životni put je odveo u London na Central Saint Martins, Dina na College of Fashion, a Enu u Stockholm na sveučilište Konstfack.
Lucija Krizman
Studij u inozemstvu. Tvoj dugogodišnji san ili splet životnih okolnosti?
U mom slučaju dugo konstruiran plan. Bilo je nekoliko verzija studiranja vani o kojima sam razmišljala, a nisam bila sigurna ni po pitanju zemlje. Prijavila sam se na Central Saint Martins iz znatiželje, a kad su me primili više nije bilo nazad. Bilo je pomalo blesavo takvu ponudu odbiti.
Koliko vremena posvećuješ izradi svog nakita?
Trenutno se bavim projektima za fakultet, a to se uvelike razlikuje od dizajniranja za prodaju koje sam radila donedavno u Hrvatskoj. Preko ljeta planiram ponovo oživjeti svoju liniju Lubotomy Artworks novim proizvodima, tako da ću veći dio vremena provoditi u svojoj garaži/radionici.
Lubotomy Artworks kolekcija nakita
Što te motivira i inspirira?
Najčešće samo krenem raditi tako da uzmem materijal i nemam neki veliki plan. To nikako ne odgovara opisu jednog dizajnera. Trenutno učim kako planirati unaprijed stvari, napraviti istraživanje i nacrte, ali moram priznati više uživam u iskonskom stvaranju koje je naglo i nepromišljeno. Stvorim odmak od stvarnosti i uživam u procesu, a inspirirati me može uglavnom emocija.
Kako izgleda prosječan studentski dan u Londonu?
Izgleda poprilično kaotično i natrpano. Puno je tu vožnji podzemnom ako si ne možete priuštiti da živite u bloku do fakulteta. Većinu dana provedem u radionici ili u knjižnici, a u slobodno vrijeme (kojeg je jako malo), opuštam se po muzejima ili istražujem nepoznate dijelove grada.
Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Slažeš li se?
(smijeh) Pa da i ne. Nedostaju mi neki aspekti života u Hrvatskoj, ali ne mogu reći da bi mi bilo draže da sam tamo sada kada se sve zbroji i oduzme. Ovdje je život ubrzan i stresan. Da mogu preseliti prijatelje, obitelj, pejzaže i gastronomiju ne bi nikad razmišljala o odlasku. Ovako u kulturnim događanjima uživam ovdje, a tamo letim po dozu relaksacije i ugodnog druženja. Kao karakteru definitivno mi ne smeta život na više lokacija pa tako i zamišljam skoru budućnost.
Dino Bonačić
Studij u inozemstvu. Tvoj dugogodišnji san ili splet životnih okolnosti?
Studij u inozemstvu je nešto o čemu sam sanjao (i još uvijek sanjam – premda je stvarnost) već dugo, taj se plan kuhao jako dugo i većina prijatelja reći će da je se u nekom trenutku to moralo dogoditi, a diplomski studij bio je idealna prilika.
Koliko vremena posvećuješ svom stvaralaštvu?
Studiram smjer MA Fashion Media Production na London College of Fashion. budući da se na tom smjeru svatko u biti bavi područjem medija kojim želi – npr. mobilne aplikacije, film, interaktivni mediji, novinarstvo, instalacije, styling, ovaj je smjer savršen primjer da tvoj rad predstavlja to što jesi. Ja se trenutno na faksu najviše bavim filmom, a sad razvijam video-instalaciju s temom modne satire za koju ću i sam prvi puta pisati scenarij, razviti likove itd. Uz sve to radim styling kao freelancer, nekad samostalno a nekad i asistiram.
London College of Fashion je uistinu zajednica u kojoj se potiče usvajanje svih sposobnosti koje poželiš tako da me to stvarno čini sretnim. Kao student područja koje je više terensko nego akademsko, u svakom trenutku imam oči otvorene, uši načuljene i sva ostala osjetila naoštrena. Pošto me od sveukupne modne produkcije najviše zanimaju filmovi i instalacije, svaka sitnica može poslužiti kao inspiracija, ideja za idući projekt. Trenutno sam u fazi istraživanja za nadolazeći projekt kojem je rok tek u lipnju tako da ne mogu reći da sam glavom u poslu svakog trenutka, sve ovisi o trenutku.
director_DINO BONACIC // film & edit_Lorenzo Cisi // creative direction_Carmen Procopiuc
Što te motivira i inspirira?
Onaj apsolutni klišej mora biti prisutan, inspirira me sve što me okružuje, a upravo u tome vidim prednost Londona, sama činjenica da me okružuje više različitih trenutaka nego vjerojatno igdje na svijetu. A što me najviše motivira? Prethodni neuspjeh.
Kako izgleda prosječan studentski dan u Londonu?
Ne mogu govoriti o prosječnom danu, jer u gradu kao što je London, neobuhvatljiv, nepredvidljiv i apsolutno enigmatičan, niti jedan tjedan, a kamoli dan nije sličan onom prethodnom. Uz studij i kreativne eksperimente, honorarno radim i kao recepcioner u pilates studiju, a u slobodno vrijeme pokušavam posjetiti što više muzeja i prohodati što više ulica, to mi je mantra.
Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Slažeš li se?
Tijekom studija sam se upoznao s dosta ljudi koji su se tijekom dosadašnjeg školovanja mnogo selili uokolo i mislim da je takvima puno lakše odvojiti se od roditelja i otići od kuće – dom ne čini samo mjesto i roditelj(i), to su prijatelji, sjećanja, ulice, parkovi… Dodajte mediteransku naviku ostajanja kod roditelja do minimalno tridesete i dobit ćete jednu veliku knedlu sentimentalnosti. Ali ne žalim se, ne mogu uopće zamisliti raditi to što radim samo u Zagrebu, prvenstveno zato što takva edukacija kod nas ne postoji niti u široj definiciji, ali bih definitivno volio izložiti svoje radove u Hrvatskoj i surađivati na domaćim projektima. Što god bilo, samo da ne bude dosadno!
Ena Jurov
Studij u inozemstvu. Tvoj dugogodišnji san ili splet životnih okolnosti?
Nije dugogodišnji san! Prije ovoga sam završila preddiplomski na Studiju dizajna u Zagrebu, međutim pred kraj studija tamo sam shvatila da me jako zanima ilustracija i da mi Master na istom fakultetu ne bi mogao ponuditi ništa novo, pa sam proučila ostale opcije i izbor je pao na Konstfack u Stockolmu jer je studij bio na engleskom, u Europi i besplatan i sviđali su mi se radovi bivših studenata. Nije me posebno privlačila Švedska, radije bi da sam na Mediteranu.
Koliko vremena posvećuješ svojim ilustracijama?
Ovisi od rada do rada, stvarno ne znam pojedinačno koliko mi treba za što, ali imam pravilo da sam u studiju od 10 do 18, pa što napravim — napravim! Jako brzo crtam, ali zato priče jako dugo kuham u sebi dok ne izađu van.
Što te motivira i inspirira?
Volim pričati priče! Uvijek u društvu više slušam nego što govorim, tako da se u meni akumuliraju razne ideje koje kasnije moraju nekako izaći van, a najprirodnije mi je kad je to u obliku stripa. Posebno mi je drago slušati stare ljude, jer oni imaju najluđe priče. Trenutno radim diplomski rad, koji će biti zbirka priča stanovnika jednog izmišljenog turističkog naselja, i trudim se pokazati što više različitih pogleda raznih likova, pogotovo onih koji su u mainstream narativima zanemareni.
Kako izgleda prosječan studentski dan u Švedskoj?
Živim u kolibi u šumi, tako da uz doručak pažljivo gledam kroz prozor da vidim zeca ili srnu. Nakon toga sam cijeli dan u studiju na faksu, gdje ručam (omiljena stvar mi je što imamo kuhinju na faksu, pa ne moram jesti lošu hranu u skupoj menzi!) i radim cijelo poslijepodne. Predavanja više nemamo (a nismo ih baš ni imali), već smo slobodni da sami organiziramo svoje vrijeme u obvezne tjedne konzultacije s mentorima. To mi jako odgovara, jer me nitko ne tjera da slušam kolegije koji me ne zanimaju i mogu se skoncentrirati na ono što je meni bitno. Na faksu imamo i dnevni boravak i razne tulume skoro svaki dan, previše je ugodno, tako da je jako teško izaći van i otići u grad (jer kome se da obuvati kaput i čizme kad je vani tako hladno?!). Zapravo sve funkcionira kao neki mali grad, art school utopija iz koje nitko nikad ne želi izaći, nema nikakve veze sa stvarnim svijetom, mislim da ću doživjeti gadan reality-check kad diplomiram ovo ljeto.
Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Slažeš li se?
Da! Kod kuće je najljepše, ako možeš s vremena na vrijeme otići negdje drugdje i pogledati Hrvatsku iz drugačije perspektive. Shvaćam da sam u jako privilegiranoj poziciji jer to mogu raditi, i ne znam koliko bi mi bilo ‘najljepše’ da nemam drugog izbora. Na ljeto se vraćam u Zadar, a za dalje od toga nemam plan!
