Na početku partnerskog odnosa osjećamo beskrajnu zaljubljenost, leptiriće u trbuhu i odabranik našega srce je najbolji, najljepši i najdivniji i mislimo u tom trenutku kako nam nitko drugi nije potreban i kako je baš „On“ taj naš „Mr. Pravi“ i ono što možda putem otkrijemo, a ne sviđa nam se, nije bitno i nije važno i ne želimo vidjeti niti čuti, jer duboko u sebi vjerujemo da će se sve posložiti i da ćemo živjeti sretno do kraja života kao u bajci.
I tako ne skidamo svoje ružičaste naočale i zatvaramo oči kod prvih nesuglasica, prepirki ili svađa, jer smo jako zaljubljeni i jako volimo i mislimo da je bolje prešutiti stvari koje nas smetaju i ne borimo se za sebe jer će jedino tak on biti tu i voljeti nas. S vremenom postajemo ovisni o toj drugoj osobi, a da nismo toga niti svjesni.
I kada uslijede veći problemi, i iako se unutar nas pojavljuje neki glas, u početku tih, a kasnije sve glasniji, ali mi ne slušamo, jer On bi mogao otići, a mi ćemo ostati same, izgubljenje, nevoljene, i kako ćemo dalje bez Njega. Ne prihvaćajući činjenicu da možda on ipak nije taj, posežemo često za emotivnim ucjenama, ljubomornim ispadima, okrivljavanjima i optuživanjima, a sve iz strah od gubitka i samoće. A gdje se sada nalazi ta naša ljubav i da li je uopće ona bila tu ili je to samo ovisnička povezanost?
A zašto postajemo ovisni o toj drugoj osobi? Razlog zbog kojeg nam je romantična ljubav tako snažno emotivno iskustvo je da nam taj odnos nudi oslobođenje od stanja duboko ukorijenjenog straha, nedostatka ljubavi i pažnje kao i potrebe za povezanošću i bliskošću iz razdoblja života kojeg se ne sjećamo a to je do prve godine našeg života. Sve ono što smo pohranili u tom periodu dolazi na površinu kada krećemo u partnerske odnose.
Na psihološkoj razini osjećaj nepotpunosti je puno veći nego na tjelesnoj. Dok god se poistovjećujemo sa umom, osjećaj za vlastito ja crpimo iz vanjskoga svijeta. Na neki način nam ono vanjsko, materijalno kao uloga u društvu, materijalno stanje, uspjesi i neuspjesi, uvjerenja i slično, određuju ono tko smo. I naš ego, naše lažno ja, ono što je stvorio um, neprestano traga za onime što će ga zadovoljiti i upotpuniti, a nikada ništa nije dovoljno da ispunjenje bude i ostane trajno.
Od tuda je tako snažan fokus na toj drugoj osobi i ona postaje naš Svemir, gubitkom te osobe naš život postaje ništavilo, tuga i još veći strah. Svaka ovisnost izrasta iz nesvjenog odbijanja da se suočimo sa vlastitom boli i da ju prihvatimo i riješimo te na taj način ponavljamo ovaj obrazac iz veze u vezu, od partnera do partnera. Nerješavajući takav odnos u jednoj vezi, u idućoj dobijamo još teži i zahtjevniji.
Ovisnički odnos možemo pretvoriti u onaj pravi, istinski odnos ispunjen bezuvjetnom ljubavlju, tako što ćemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, maknuti fokus sa onoga što se dešavalo u prošlosti i onoga što će se dešavati u budućnosti. Pri tom pomalo rješavati svoja uvjerenja, mijenjati sebe i raditi na sebi, kao i sebe staviti na prvo mjesto, nevezano za partnera. Spoznati sebe kao Biće, promatrati svoje misli i svoje ponašanje, odvojiti sebe od ega koji nam neprestano nameće ono što je duboko potisnuto i obrasce koji se ponavljaju.
Kada prestanemo naš um hraniti egom, um gubi značenje da nešto mora prosuđivati što dovodi do sukoba i ponovne boli i nerazumijevanja. Onoga trenutka kada prestanemo osuđivati i počnemo prihvaćati ono što jest, sada, u ovome trenutku, tada smo oslobodili um i napravili mjesto za ljubav, radost i harmonične odnose. Trebamo prestati prosuđivati i osuđivati sebe i partnera, i prihvatiti da smo mi to što jesmo i da je on to što jest i kakav jest, bez potrebe da osuđujemo i mijenjamo. I time ćemo završiti proces ovisnosti i više vas nitko neće moći uvući u svoje nesvjesne obrasce kojima ste, hraneći ih, omogućavali da postoje.
Ljubav je stanje našeg Bića. Ona ne dolazi izvana, vanjskim podražajima okoline i pojedinaca, niti kroz materijalne stvari. Kada spoznamo i naučimo da je ljubav u sadašnjem trenutku i kada to shvatimo, osjetit ćemo kako nam život postaje potpuniji, ljepši i radosniji. Ljubav je duboko u nama, u našem cijelom biću, u našoj duši, srži našega postojanja, i mi zaista jesmo Ljubav. Voljeći i prihvaćajući sebe, volimo i prihvaćamo druge na najbolji i najuzvišeniji mogući način.
Foto: Nothing Hill, Eat Pray Love
