Na kraju dvadesetog stoljeća, koje se tako često voli dičiti tehnološkim, humanitarnim, umjetničkim i inim drugim napretkom, u samom srcu Europe, odvijala se najduža opsada jednog glavnog grada u novijoj povijesti. Besramna i neoprostiva, započela je upravo na današnji dan, daleke 1992. godine. Riječ je o opsadi Sarajeva. I upravo danas, na Dan grada Sarajeva, kao svojevrsni hommage prekrasnom, hrabrom i multikulturanom gradu punom duše, predstavljam knjigu ‘Ruski kompjuter’ bosanskohercegovačkog pisca, pjesnika i esejista, Semezdina Mehmedinovića.
Riječ je o ‘nenamjernom dnevniku selidbe’ Mehmedinovića i njegove obitelji iz Sarajeva, po završetku opsade, preko Praga, Zagreba, Phoenixa, New Yorka, do Washingtona D.C., gdje se najzad zaustavio. Ovaj ‘dnevnik’ nastajao je od kolovoza 1995. godine do kolovoza 1996., a opisuje gusto vrijeme pred sam kraj rata u Sarajevu i ono što se događalo u gradu, čiju je opsadu Mehmedinović proživio u samom srcu nesretnih događaja. Sasvim usputno, onako više za sebe, pisac prepoznaje razrušenost grada, smrt, glad, prijatelje koji žive u najrazličitijim (ne)uvjetima, a tako i umiru. Po završetku rata, Mehmedinović odlazi iz Sarajeva, a odlazak je za njega ‘potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje’.
Kroz potragu za novim gradom, u kojem bi nastavio koliko toliko normalan život, Mehmedinović zorno dočarava koliko je on sam, kao i njegov grad, ratom nepovratno izmijenjen. Svjestan svoje promjene, slikovito kaže: ‘rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem’. Pisac nam intimno i bolno otkriva svoju izgubljenost. Svaki novi grad u koji dolazi, za njega čini korak dalje od Sarajeva, ali i novi, nepoznati, strani svijet te priznaje kako je ‘u svakom stranom svijetu prekobrojan’. Ali, ipak putuje. Tražeći novi početak, nastoji ponovno pronaći bolje sutra, izgubljenu ljepotu života. Nastoji ponovno pronaći i spoznati samoga sebe.
Mehmedinović je napisao fragmentarnu, intimnu i nadasve osobnu knjigu. S obzirom na dnevnički karakter i na činjenicu kako nije pisao s namjerom objavljivanja, ‘Ruski kompjuter’ je toliko intiman i iskren da to ponekad zaboli. Svoj unutarnji svijet pisac oštro i precizno secira, iznosi svoje strahove, nadanja, izgubljenost u svijetu, koji mu je posve stran. Gdje god pošao, svugdje mu je isto, jer svuda sa sobom nosi poslijeratnu bol.
Iako duboko osobna, ova priča nadilazi specifičnosti mjesta, vremena i ljudi o kojima govori te odašilje univerzalnu antiratnu poruku. ‘Ruski kompjuter je velik i bolan podsjetnik svima nama, a posebno onima koji imaju mogućnost donositi globalno bitne odluke, zašto nikada, ali baš nikada ne bismo smjeli nasjesti toj prevari careva, diktatora i moćnika, zvanoj rat. Rat će, prije ili kasnije, proći, pucnjevi će utihnuti, zgrade će se ponovno izgraditi, polja razminirati, ali posljedice, koje rat stvara u ljudskoj duši, nemaju lijeka i poput kofera ih nosite sa sobom gdje god pošli…
Foto: Fraktura, Shutterstock
