Uistinu ne pretjerujemo kad kažemo da fotografije Marka Marinkovića prenose savršenu emociju vjenčanja jer gledajući radove ovog mladog fotografa kao da sami možete osjetiti i opipati atmosferu sreće i uzbuđenja koja vlada među sudionicima tog, po mnogima, jednog od najvažnijih dana u životu. A ta emocija je i ono najvažnije što bi se na dan vjenčanja trebalo komunicirati.
To su prepoznali i mladenci diljem svijeta počevši pozivati Marka da upravo on zabilježi njihovo sudbonosno ‘da’. Kao i njima, snažan senzibilitet fotografija bio je i nama glavna motivacija da ‘ulovimo’ Marka na sekundu, između proputovanja svijetom kuda ga je odvela njegova fotografija i priupitamo ponešto o počecima i radu. Dobili smo uistinu inspirativne odgovore osobe koja istinski voli ono što radi te u svakom radnom danu iskreno uživa. Uz to donosimo samo djelić portfolija talentiranog fotografa, a sve ostale fotografije možete pogledati na stranici Marinković Weddings.
Na pitanje kako je sve počelo, Marko odgovara: “Fotografija me prati još od 2008. godine kada sam svojim prvim malim crnim Olympusom provodio slobodne sate fotografirajući stvari kojih me danas sram, ali to je proces učenja i fotografskog sazrijevanja koji vjerojatno svatko prođe u nekoj fazi vizualnog sazrijevanja. U tom trenutku bio sam zaposlen u uredu, a fotografija je predstavljala bijeg i ispušni ventil od stresa sve do jednog dana kada sam odlučio zamijeniti lažnu sigurnost i toplinu ureda za nasmiješena lica mojih mladenaca. Iako idilično zvuči nije bilo lako odlučiti se na taj korak, ali uz puno truda, učenja i neprospavanih sati, polako sam našao svoj prostor za rast i napredak. Danas sam iznimno sretan što mogu reći da me jedan bezazleni hobi odveo u smjeru o kojem sam mogao samo sanjati.”
“Dok sam još provodio dane u spomenutom uredu nametnulo se i prvo vjenčanje koje sam fotografirao svojoj rodici, a kasnije jedno i kolegi fotografu. Ključni uvjet za moj razvoj bila je činjenica da sam zazirao od prvog snimljenog vjenčanja i smatrao to crnom rupom fotografske umjetnosti, pa sam tražio potpuno odriješene ruke kako bi mogao raditi što hoću umjesto pokušavati pratiti očekivane, ustaljene ili klasične fotografske šablone. Morao je postojati drugačiji način da se ispriča priča jednog dana i da se izbjegnu izlizane lokacije na kojima se svaki vikend fotografiraju isti kadrovi s drugim licima. Nije trebalo dugo da se potpuno zaljubim i pronađem se u tom reportažnom pristupu, skrivanju, iščekivanju i hvatanju iskrenih trenutaka. Ushićenje u spoznaji da si kliknuo u pravom momentu i ulovio onaj savršeni trenutak koji prikazuje osobu onakvom kakva doista jest je energija koja me i dalje tjera da se bavim ovim poslom. Jedan sam od rijetkih ljudi koji obožava ono što radi, a to je veliki blagoslov u današnja vremena.”
A kuda ga je nešto što je počelo samo kao hobi na kraju i dovelo? “Iskoristio sam svoja korporativna znanja i iskustva da pokušam razviti sebe kao prepoznatljiv brend, odnosno da pokušam ponuditi drugačiji pristup vjenčanjima. To sa sobom nosi prilična odricanja i veliku količinu vremena, pa danas mogu sa sigurnošću reći da na fotografiranje vjenčanja ode možda 10% mog vremena, sve ostalo isparava pred računalom uz sate obrade ili poslovne obveze poput papirologije, marketinga itd. Evo, dok tipkam ovaj tekst na mom satu stoji 3:02 h”, govori Marko.
“Kada pogledam unatrag nije mi žao ni minute uloženog vremena jer sam danas blagoslovljen predivnom osobom čiji osmijeh mi znači više od svega, a vjenčanja su nas odvela na mjesta o kojima smo mogli samo sanjati. Mjesta poput New Yorka, Malezije, Italije, Texasa, Tajlanda, Švicarske, Engleske, Singapura, Francuske, Njemačke ili Tajvana sigurno ne bi imali prilike vidjeti da naš rad nije netko prepoznao, a to je nešto što mi nikako ne dolazi do svijesti. Prošli tjedan sam bio nasuprot Eiffelovog tornja u 7 ujutro s mladencima kako bi izbjegli gužvu i mogli napraviti dobre fotke. Na trenutak sam odlutao mislima u nepoznato i, činjenica da imam priliku vidjeti nezamisliva mjesta radeći ono što volim me natjerala da se uštipnem i zapitam jesam li ja zapravo ovdje ili samo sanjam?”
No putovanja su samo jedan segment posla koji voli: “Kako sada stvari stoje čeka nas još puno zajedničkih avantura, no svejedno smatram da naš mali kamenčić od zemlje stoji uz bok svim navedenim destinacijama i jednostavno obožavam raditi u Hrvatskoj. Možda zbog ljudi, iskrenosti i opuštenosti koja nam je jedinstvena. Naše mladenke su prekrasne i imaju stila kojim mogu posramiti bilo koju modnu metropolu, posebice kada se nađu u vjenčanicama nekog od velikog broja naših talentiranih dizajnera poput eNVy rooma čiji rad jednostavno obožavam. Možda jesmo mala, ali smo iznimno talentirana zemlja, samo moramo naučiti cijeniti ono što imamo. Kod nas se posao fotografa, vodoinstalatera, dizajnera ili policajca često banalizira što je destruktivno za čitavo društvo. Moramo naučiti cijeniti sami sebe ako želimo da nas drugi cijene.”
Inspiraciju za fotografiju prestao je tražiti u drugim fotografima:”Nakon nekog vremena jednostavno shvatiš da s tim pristupom svjesno ili podsvjesno tvoje oko uči gledati svijet na već viđen način. Moj Pinterest board je pun predivnih umjetničkih dijela autora poput Gabriela Pacheca ili Nicolette Thomas, odnosno velikana poput Berninija ili Picassa. Trudim se čitati koliko mogu, ali rijetko ulovim vremena pa se uglavnom baziram na časopisima poput Kinfolka ili novog Cereal magazina kojeg mi je kolega nedavno otkrio u Londonu.”
A što je ključno za dobru fotografiju jednog para: “Mladencima je za dobre fotografije najvažnije organizirati vjenčanje samostalno i prema svojim željama, makar to značilo okupiti 30 najbližih ljudi u obližnjoj šumi i oženiti se u ljetnoj haljini, tregerima ili kratkim hlačama. Nažalost hrvatski običaji nalažu da roditelji često snose veliki financijski dio organizacije, pa nerijetko sebi uzimaju za pravo da pozivaju goste ili sudjeluju u organizaciji što gotovo nikada ne rezultira nečim pozitivnim ili lijepim. Štoviše, nerijetko parovi budu revoltirani i puste se nizvodno jer ne žele pružati otpor, a u tim situacijama najčešće stvari dođu do razine ‘samo da to odradimo’. To bi trebao biti jedan od najljepših dana u vašim životima, ne dozvolite da vam ga netko prisvaja. Čak ni fotograf. Našim roditeljima dugujemo puno toga, ali oni su imali svoju priliku. Mislim da je vrijeme da se taj trend prekine.”
O sebi kaže: “Ja sam danas jedan sasvim običan 29-godišnjak s obje noge na zemlji. Sve što sam postigao dugujem svojim mladencima i fanovima. S velikim brojem njih sam (p)ostao prijatelj s vremenom, pa će se naći i na mom vjenčanju jednog dana. Mislim o sebi da sam opušten, iskren i spontan, a u stvari sam veliki emotivac kojem se na vjenčanju i oko katkad zasuzi. Česti su trenuci koji razvuku osmijeh kroz moju crnu bradu, a život mi se često učini kratkim za preveliko razmišljanje, pa me želja za nečim povuče. Dolazim iz obitelji u kojoj nitko nema razvijenu umjetničku crtu, ali ih sve i dalje volim i pozivam na obiteljska okupljanja. Inače bi uvijek bio sam!” (smijeh), a mi mu želimo svu sreću svijeta u daljnjem radu.
Foto: Marinković Weddings
