Senka Bulić hrvatska je kazališna, televizijska i filmska glumica, kazališna režiserka, producentica i osnivačica Hotela Bulić – umjetničke organizacije koja je do sada proizvela 11 predstava.
Najnovija je ‘Živjet ćemo bolje’, prema odličnom istoimenom romanu mlade hrvatske književnice Maje Hrgović, u režiji Senke Bulić, a koja će svoju premijeru imati ove subote, 16. siječnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Odličan je to povod za razgovor s umjetnicom…
Pročitavši roman književnice Maje Hrgović ‘Živjet ćemo bolje’ prije točno dvije godine nisam mogla da se ne otresem misli kako bih voljela tu njezinu priču vidjeti na platnu ili kazalištu. Moram priznati da me je vijest o postavljanju ‘Živjet ćemo bolje’ na pozornicu jednog od najboljih hrvatskih kazališta iznimno razveselila… Kako je došlo do postava na daske, jeste li odmah po čitanju mogli zamisliti takvu predstavu?
Imala sam istu reakciju na roman, tako se i odlučim na režiju, uvijek iz snažnog materijala. Maju sam odmah kontaktirala i sretna sam što je pristala te je napravila adaptaciju, a Vesna Djikanović dramatizaciju. Drago mi je da se i ovako ambiciozan projekt realizira na inicijativu manje, nezavisne umjetničke organizaciju koju vodim, a u koprodukciji sa ZKM-om dobiva novu dimenziju, umjetničku i produkcijsku.
Vaš posljednji projekt bio je o Patti Smith – snažnoj ženi, njezinom životu i o njezinoj revolucionarnoj pojavi na glazbenoj sceni. Utjelovili ste jednu od najjačih ženskih ličnosti glazbene i pop kulture 20. stoljeća.
Strašno volim igrati Patti Smith, radila sam je iz želje da se bavim i njom i umjetnički jako važnim vremenom u kojem je stvarala, a kojeg se potrebno stalno podsjećati i ne samo zbog umjetnosti nego i zbog tada postignutih sloboda u kojima je istovremeno moglo egzistirati toliko značajnih umjetnika.
Ovim projektom, u režiserskoj ulozi, na pozornicu postavljate priču o tri žene, također izraženih karaktera… Do koje mjere vas fasciniraju i okupiraju iznimno jaki i upečatljivi ženski likovi?
Majin roman je upravo ženski, njihova energija ovdje nije okupljajuća nego destruktivna, razarajuća, s muškarcima koji zapravo figuriraju u njihovim pokušajima za životom. Igrala sam mnoge snažne ženske uloge, od antičkih junakinja, svih dimenzija njihove tragičnosti preko Shakespearovih do suvremenih tragičnih žena. Christiane u Elementarnim česticama među zadnjima…. Volim dramatične, destruktivne sudbine, odnose. Prije sam se i kao glumica i redateljica bavila ženama iz opusa Elfriede Jelinek, igrala sam Jackie Kennedy… Režiseri su uvijek smatrali da se mogu nositi s takvim sudbinama na sceni…
Pročitala sam u nekoliko navrata da se prvenstveno opisujete kao glumica, no djelujete i kao menadžerica/voditeljica kazališta, producentica, režiserka, a vodite i Hotel Bulić, teatar koji ste sami osnovali… Koliko je teško pomiriti onaj umjetnički, s onim organizacijskim i logističkim dijelom posla? Osjećate li da možda umjetnost ‘pati’ zbog toga, posebno kada sami producirate predstavu koju i sami stvarate… u ovom slučaju predstavu ‘Živjet ćemo bolje’, nastalu u koprodukciji ZKM-a i Hotela Bulić?
Istina je da je teško istovremeno raditi u svim mogućim obavezama… Gomila je poslova koji ometaju, zatrpavaju vrijeme koje bih inače posvetila stvaranju. Ali pozicije redateljice, glumice i producentice su mi jednako inspirativne, radi se samo o različitim stvaralačkim pozicijama koje ne isključuju jedna drugu. Jedino ne mogu igrati u svojim režijama. To mi je vrlo otežavajuće, skoro shizofreno. Navikla sam raditi u gerilskim uvjetima, iskustvo nezavisne scene je dragocjeno. S jedne strane otežavajuće, ali s druge se kao umjetnica mogu do kraja baviti onim čim stvarno želim, bez kompromisa u odabiru tekstova, suradnika… bez granica u želji za pomacima.
Djelujete kao osoba s mnogo energije. Jesu li veliki trud i (pretpostavljam) žrtva privatnog vremena nužni da bi se realizirali ovakvi projekti, posebno nastali (skoro pa) u vlastitom, neovisnom angažmanu?
Imam snažnu motivaciju, to me vjerojatno drži… Vrlo malo se odmaram, već sam sada u pripremama za nove projekte. Dobro funkcioniram u tom povišenom, adrenalinskom stanju. Pokušavam pronaći neki način da uravnotežim obaveze, nemam strogo odvojeno poslovno i privatno vrijeme. To u bavljenju kazalištem nije niti moguće potpuno ostvariti. Pokušaji nekog dugotrajnijeg odmora uglavnom propadaju, ali pokušavam si ugoditi ipak na druge načine.
Nakon i ovog kazališnog režiserskog pothvata, zanima me pada li Vam na pamet i onaj filmski (i u kakvom žanru biste se voljeli okušati)?
Više sam razmišljala o mogućnosti da u filmu više glumim, htjela bih da se stvore neke bolje filmske prilike. Nisam sigurna kako bih se redateljski snalazila u tom mediju, kazalište je ipak moj primarni ambijent… Imam ideje o filmu sa svojim stalnim suradnikom Tomislavom Ćurkovićem, vizualnim umjetnikom. Već dulje planiramo rad na njegovom filmskom projektu.
Foto: Rajna Raguž (RRVizual)
